Kristofor Kolumbo - MIROSLAV KRLEŽA

“Kristofor Kolumbo” drama je Miroslava Krleže prvi put tiskana pod naslovom Cristoval Colon u knjizi Hrvatska rapsodija 1918., a zatim 1933. u knjizi “Legende” pod današnjim naslovom.

Ovo djelo može se promatrati na dva plana, odnosno prožete su dvije teme: otkrivanje Novog, odnosno želja za Novim te negiranje Boga kakvog poznajemo iz tradicije. Novi čovjek, prema ovoj drami, mora se sam pobrinuti za svoju budućnost te zaboraviti na tradicionalnog Boga.

Krleža je upravo Kolumba prikazao kao nadčovjeka koji može doći do Novog, odnosno odvesti čovječanstvo u bolju budućnost. U drami su jako naglašena preispitivanja karaktera je li uopće „put do zvijezda“ moguć. Sam Kolumbo simbol je težnje prema Novome i simbol odbacivanja starog.

Napetost se u drami postiže fantastičnim i mističnim elementima, pridjevskim imenima falanga, poput Gladni, Plahi, Pijani, te Admiralovim alter egom Nepoznatim koji mu govori kako nikad neće dostići zvijezde i nagoviješta mu koban kraj. On se usuđuje izgovoriti ono što Admiral u svojim mislima krije.

Ostvaruje se snažan dojam mnoštva jer se posada uvijek skupno izražava, nema pojedinačnih imena, a i prisutan je osjećaj stalnog nadmetanja, zanovijetanja, obuzima ih nemir, ne znaju kamo idu, sumnjaju u sve.

Sumnja posade dovodi do sukoba s vođom, Admiralom, jer mu ona ne vjeruje i misli da ih vara. Oni oblik ljudskog kretanja vide u krugu u cikličkom ponavljanju, a Kolumbu je to neprihvatljivo jer novo ne može biti u vraćanju. Posada je i krenula na taj put misleći na brzo stjecanje bogatstva i kratak put do Novog, a Kolumbu je jedina granica nebo.

Na kraju djela oni ga pribijaju na križ te sam taj čin postaje simbolom njihove pobjede i vraćanju Starom, tradicionalnom, poznatom. Isus je raspećem ljudima ponudio novi svijet i nadu u bolje sutra, a Admiralov poraz simbol je netaknutih zvijezda, poraz ideje o napretku ljudi, ali i mogućnosti utopije jer nisu ju dokinuli pronalaženjem. Instinkt za pronalaženjem novog ostao je sačuvan, ali samim time i skepsa prema budućnosti ostaje.

Novo se u ovoj drami zapravo ne odnosi na otkrivanje Amerike, već je Novo zapravo simbol ljudskog traganja, ljudske želje za nečim novim, gledanja naprijed te ljudske vjere da nešto novo postoji.

Kratak sadržaj

Radnja se zbiva na admiralskoj lađi Sveta Marija u noći pred otkrićem Novog Kopna, odnosno na palubi lađe kojom je Kolumbo isplovio u Nepoznato kako bi pobjegao iz Španjolske.

Javlja se kor glasova koji se želi vratiti nazad jer misli da se utapaju, a Robovi viču s dna lađe da prodire voda i da se dave. Ljuti su na Admirala te ga proklinju želeći da oslijepi i da ga izjede guba. Pijani žele dokaz Boga o kojem svi govore, ali su svjesni da ga nema te također proklinju Admirala. Plahi i Pobožni govore kako je to njihovo putovanje u Novo grijeh, i da ih tako Bog kažnjava, jer su u španjolskoj imali svog Boga kojeg su iznevjerili odlaskom na ovo putovanje.

Padaju po palubi i zazivaju Boga. Posada se međusobno ruga, a Gladni cijelo vrijeme viču kako su gladni. Mnoštvo se slaže u jednom, a to je da se žele vratiti u Španjolsku.

Jedni počnu pjevati psalme, drugi ih kore jer im psalmi neće pomoći. Valovi postaju sve jači, a robovi su natučeni i krvavi. Mnoštvo doziva Admirala, žele se vratiti. Silni im govore da se smire jer da je ovo putovanje zapravo put kući, da ne idu na novo mjesto, ali nitko im ne vjeruje.

Na lađi se čuje samo vika, zapomaganje, vriskovi. Beznadni govore kako je sve laž, kako nema kopna, a ni nade. Gladni su sve više gladi, a ostali ih tješe kako tamo gdje idu kruh raste na drveću te da izdrže još malo. U to se javlja jedan spasonosni glasi koji im govori da spuštaju barke da se spase.

Svi krenu prema barkama, nastane tučnjava, užad barki popuca, neki se potope. Jedan bijesni glas se pita tko je svemu kriv te se svi slože da je kriv Admiral, te da on zapravo nije admiral već đavao, Lucifer. Jedan dio posade mu je i dalje vjeran te ga brane govoreći kako tamo gdje idu vode valjaju zlato umjesto pijeska i da svugdje miriše med i mlijeko. Lađa se cijelo vrijeme valja, puca, valovi su sve jači.

Posada krene po Admirala, žele da se pokaže, razbijaju vrata njegove sobe, ali nema ga tamo. Ljuti su jer misle da ih je ostavio na cjedilu te da je pobjegao. Traže ga po brodu, razmišljaju kako će se spasiti te su svjesni da im je pamet jedini kompas.

Oluja je sve jača te grom udari u Pintu, brod u daljini, koji se zapali. Na kljunu lađe pojavi se Admiral zureći u brodolom ispred sebe. Gomila krene na njega, ali ga Manjina brani govoreći kako je on njihov putokaz, njihov kompas i mozak. Ostali su bijesni i pljuju na njih, bijesni su jer im je obećano bogatstvo, a nisu ni blizu ničega.

Neke posade bacaju se u vodu, a Gladni razmišljaju pojesti Admirala. Manjina ostalima govori kako su sami izabrali ovaj put i da nema predaje, da ih samo optimizam može spasiti. Žale se, ljuti su, žale za domovinom.

U jednom trenu Admiral im se obrati riječima: „Narode! Evo ti svjetlost. Natrag nema!“ . Gomila poludi na te riječi i vrijeđa ga, a on ih uvjerava da je pred njima kopno. Oni mu ne vjeruju i misle da laže. Admiral ih moli da uhvate vesla pa da zajedno pobijede oluju, a oni mu govore da ako je admiral, neka sam ugasi gromove i vjetar.

U tom trenu Admiral zapjeva pjesmu, nadjača oluju, razderu se oblaci i sine zvjezdana vedrina. More se stiša. Obrati im se riječima: „Narode, evo vam svjetlost!“ i svojom bakljom zapali fenjere i svjetiljke. Svi su u šoku, odjednom ga slave i klanjaju mu se.

Svi žele naprijed, žele popraviti brod koliko god mogu, tjeraju robove da veslaju. Svi su odjednom složni, pjevaju, a Admiral ih nadgleda. Stoji na kljunu broda, a kraj njega se, zagrnut crnom mantijom, stvori Nepoznati.

Nepoznati mu govori kako je noćas uspio ukrotiti te ‘majmune’, misleći na posadu, ali da je to zadnji put jer će ga razderati prvom prilikom. Nagovijesti mu smrt još večeras. Admiralu je sve to čudno, a prizna da mu je čudno i ono što se dogodilo s olujom, a Nepoznati mu kaže da je to sve bio trik i čarolija.

Nepoznatom se svi gade, a Admiralu kaže da ga je ‘nedostojno s majmunima ploviti do zvijezda’. Admiral odluči reći istinu. Nepoznati nestane nakon što je Admiralu dao jabuku Saznanja. Admiral se obrati viceadmiralima i kaže im da ne vjeruje u Globus, ni u Zemlju te da Zemlja nije okrugla jer Novo ne može biti u kružnici odnosno u vraćanju.

Posada je ljuta, ne razumije odakle sad to. On im govori kako ne vjeruje u ništa u što oni vjeruju, ni u boga ni u kralja. Posada poludi i proglasi ga veleizdajnikom, nitkovom, zavjerenikom pakla. Baci jabuku silovito, padne u more i nastane eksplozija. Posada želi spaliti Admirala, ne prepoznaju ga.

Razapinju ga na jarbol, brizga krv, probijaju mu ruke i noge čavlima. Oni koju su ga razapinjali ugledaju kopno! Radosni su jer su ubili zloduha i otkrili Novo Kopno. Admiral održi posljednji govor, a po jarbolu curi crvena admiralska krv.

Vrsta djela: drama

Mjesto radnje: Admiralska lađa “Sveta Marija”

Vrijeme radnje: noć prije otkrića Novog Kopna

Likovi: Admiral Kristofor Kolumbo, Nepoznati, kor glasova, posada: Slomljeni, Prkosni, Pijani, Plahi, Pobožni, Gladni, Bezglavi, Divlji, Vapijući, Plačući…

Analiza likova

Admiral – Admiral Kristofor Kolumbo vođa je lađe kojom je pobjegao iz Španjolske u potrazi za Novim Kopnom. Vjeruje u Novo, u Naprijed, zaboravlja tradicionalno. Uvjerio je posadu u bogatstvo koje ih čeka u Novom svijetu kako bi pošla s njim. Vjeruju mu, ali tijekom putovanja, posada počinje sumnjati u njegove ideje. Posada ga proklinje, a on se pokazuje u ključnom trenutku i čarolijom vrati povjerenje posade. Ponovno mu počinju vjerovati, ali držeći jabuku Saznanja pokazuje svoje pravo lice te ga posada pribije na križ. Nepoznati, njegov alter ego, nagovijestio mu je sudbinu i odigrao ključnu ulogu jer je on izgovorio sve što je Admiral mislio. Posada je okarakterizirana imenom.

Bilješka o autoru

Miroslav Krleža je cijenjeni esejist, dramatičar, pripovjedač, kritičar i pjesnik. Rođen je 7. srpnja 1893. godine u Zagrebu, a nakon što je u rodnom gradu završio pučku školu i četiri razreda gimnazije, otišao je put Pečuha kako bi upisao kadetsku školu za domobrane.

Završio je kao jedan od najboljih zbog čega je dobio carsku stipendiju i otišao u Budimpeštu na vojnu akademiju Ludoviceum. Tamo se zadržao dvije školske godine, a nakon toga je 1913. godine napustio akademiju i otišao u Skopje kako bi se pridružio srpskoj vojsci kao dobrovoljac. Ali umjesto da se pridruži vojsci uhićen je pod sumnjom da djeluje kao austrijski špijun. Poslan je u Beograd na ispitivanje.

Nakon prelaska granice kod Zemuna, hvataju ga austrijske vlasti i nakon saslušanja puštaju, pa je sredinom 1913. godine opet došao u Zagreb. Shvativši kako je sve ono što je ostalo iza njega bilo samo plod njegovog mladenačkog zanosa, odlučio je posvetiti se književnom stvaralaštvu.

Godine 1919. oženio se Leposavom Kangrga, a u razdoblju između dva svjetska rata živio je kao pravi književnik i pritom objavio razna književna djela i pokrenuo časopise. Od 1914. godine do 1981. godine Krleža je napisao razna djela i iza sebe ostavio veliku umjetničku vrijednost. Od 1950. godine nalazio se na čelu Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. Umro je 29. prosinca 1981. godine u Zagrebu.

Najznačajnija djela su: “Tri simfonije”, “Balade Petrice Kerempuha”, “Gospoda Glembajevi”, “Povratak Filipa Latinovicza”, “Na rubu pameti”, “Hrvatski bog Mars”…

Junaci Pavlove ulice - FERENC MOLNAR

Roman “Junaci Pavlove ulice” djelo je slavnog pisca Ferenca Molnara, najvećeg dramatičara i mađarskog pisca 20. stoljeća. Ovaj roman imao je veliki uspjeh u Mađarskoj, ali i u Hrvatskoj jer je uspoređivan s romanima “Družba Pere Kvržice” te “Uzbuna na zelenom vrhu”. U rodnoj zemlji ekraniziram je i više puta.

“Junaci Pavlove ulice” govori o skupini dječaka koji žele obraniti svoj prostor za igru od druge, jače i zlokobnije skupine, koja im želi ga želi oteti. Ova naizgled jednostavna premisa zapravo je povod za mnogo ozbiljniju temu o kojoj je Molnar želio govoriti, a to je teško odrastanje djece u velegradu, gdje je svaki komad slobodnog igrališta, pogotovo onog travnatog, i više nego dragocjen. Slobodan prostor je toliko cijenjen da za njega vrijedi čak i krvavo ratovati, u što su se upustili i junaci ovog djela. Ova borba za komad vlastite zemlje, u malome je preslika borbe mađarskog naroda, pa time cijelo djelo odiše domoljubljem i svime što taj osjećaj znači. Ovaj roman je zbog domoljubnog prizvuka posebno cijenjen u piščevoj rodnoj zemlji.

Osim o vrijednosti vlastite zemlje i slobode koju ona predstavlja, Molnarova priča govori i o velikom prijateljstvu koje veže dječake u nesvakidašnjim trenucima borbe. To prijateljstvo je beskompromisno i neraskidivo, a dječaci međusobno otkrivaju vrijednosti jednog drugoga, ali i samih sebe, sukobljavajući se s neprijateljima kako bi sačuvali ono što smatraju svojim. Ti neprijatelji su zloglasne “Crvene košulje”, klasični negativci koji red među sobom održavaju nasiljem i strahom. Njihova reputacija dolazi do naših Junaka, pa i do samog čitatelja koji u nekim trenucima istinski strahuje od tih nitkova. Ali kao i u svakoj dobroj priči i ovdje pobjeđuje pravda poštenih i hrabrih.

Ovo klasično djelo dječje književnosti trebao bi pročitati svaki učenik. Avantura koja se proteže kroz stranice obiluje uzbuđenjima, zanimljivim likovima i vrijednim poukama. Djelo je pristupačno svim osnovnoškolskim uzrastima jer je lako čitljivo i nadasve poučno, pa će svako dijete poželjeti da je i ono član ove hrabre družine!

Kratak sadržaj

Čele, Barabaš, Čengej, Gereb, Kolnai, Lesik, Vajs, Rihter i Nemečak predstavljaju skupinu dječaka iz Budimpešte. Sve ih povezuje grund (gradilište na njemačkom) u Pavlovoj ulici, a grund za dječake predstavlja veliku slobodu tijekom igre.

Spomenuto gradilište je unajmila pilana, pa je zbog toga bila pretrpano drvom naslaganim u pravilne kocke, koje su tako stvorile labirint od nekoliko manjih ulica i za dječake pravo mjesto za igru. U nastavku gradilišta nalazi se još jedno prazno gradilište.

Grund je za dječake predstavljao najbolje igralište, pa je tako skaldište drva postao utvrda ili grad, a ravan dio predstavlja američku preriju. Roman počinje u prirodoslovnom kabinetu, a od jednog do drugog dječaka iz spomenute ulice prosljeđuje se papir na kojem se nalazi poruka: “Poslije podne skupština u tri…”

Nakon što je školsko zvono označilo kraj sata i dječaci su istrčali iz školske zgrade, a mali Nemeček ne može dočekati da obavijesti svoje prijatelje kako su Pastori, strašni blizanci iz neprijateljske skupine “Crvene košulje” dan prije u muzejskom vrtu oteli sve kuglice dječacima iz Pavlove ulice koji su se mirno pikulali.

Na spomenuti događaj dječaci su reagirali sa gnušanjem, a čak je i ozbiljni te tihi Boka zaključio kako su učinili nešto zaista nečuveno. Na skupštinu koja je dogovorena tijekom nastave prvo dolazi mali Nemeček, a to je ujedno njegova obaveza jer je cijela skupina organizirana poput vojske, a Nemeček je zbog sitne građe za razliku od ostalih samo običan vojnik. Svi dječaci imaju činove i svi zapovijedaju domobranu.

Dok je šetao između naslaganog drva Nemečeku je pozornost privuklo čudno ponašanje psa Hektora, koji je lajao i optrčavao jednu od naslaga na kojoj su dječaci izgradili utvrdu. Unatoč tome što je slutio da se netko tamo nalazi prikupi svu hrabrost i počne se penjati na utvrdu. Tamo ga je dočekalo neugodno iznenađenje jer se susreo s Ferijem Ačem vođom dječaka iz skupine “Crvene košulje”.

Nemeček se toliko prestrašio da je odmah pobjegao, a prijatelji su mu povjerovali tek kada su vidjeli da nedostaje njihova crveno-zelena zastava s utvrde. Po njima je to bila čista objava rata. Zbog toga su dječaci iz Pavlove ulice odlučili izabrati predsjednika koji će imati sve potrebne ovlasti za vođenje rata i kojih će ih u svemu slušati. Pobijedio je Boka koji je predložio da da posjete “Crvene košulje” u botaničkom vrtu prije nego što ih opet napadnu i pokažu da su hrabri kao i oni.

Smislili su plan s kojim su dvojica najhrabrijih dječaka trebala otići u neprijateljski tabor i objesiti natpis na kojem bi pisalo: “Ovdje su bili dečki iz Pavlove ulice”. Svi su bili oduševljeni idejom, ali Boku je mučilo što nema Gereba (na izborima za predsjednika je dobio samo tri glasa).

Za novi zadatak javljaju se Nemeček i Čonakoš. Uz pomoć dalekozora Čeleove sestre promatraju mali otok na kojem je uporište crvenokošuljaša. Kako nisu mogli na otok preko malog mosta jer je na njemu bila straža, morali su se poslužiti čamcem. Ukrcavajući se u čamac Nemeček se poskliznuo i pao u vodu. Tako su počeli njegovi problemi. Nemeček i Boka su se uspjeli došuljati do neprijateljskog tabora i tamo su ugledali Gereba kako Feriji Ači i Pastoru objašnjava kako najlkaše provaliti na grund. Nemeček se rasplakao zbog izdaje njihovog prijatelja.

Sva trojica su iskoristila trenutak kada su se crvenokošuljaši udaljili i zakačili ceduljicu. Poruka je brzo otkrivena i morali su bježati, pa su se prvo sklonili u stakleniku, a kako je Nemeček već bio mokar on se sakrio u bazen sa zlatnim ribicama. Nakon što su preskočili ogradu vrta bili su na sigurnom.

U školu je idućeg dana profesor Raca iz džepa izvadio papirić i prozvao Kolnaia, Lesika, Čelea, Rihtera, Nemečeka i Barabaša. Dječaci su pozvani na razgovor u zbornicu, a primijetili su kako se samo radi o dječacima iz Pavlove ulice te članovima “Udruge za skupljanje kita”. Profesor Rac im je počeo postavljati pitanja, a oni su mu odgovarali kako se kit skida i kako ga uspijevaju održati vlažnim uz pomoć žvakanja. Kod profesora se nalazila zastava i pečat s natpisom “Udruga za skupljanje kita, Budimpešta 1889.”

Čast udruge je uspio spasiti Nemeček, pa je za vrijeme trajanja ispitivanja sastrugao kit s novog prozora. Dječaci su zaključili da ako imaju kit da će tako postojati i udruga pa ugovore novu skupštinu na grundu. Dok je trajala skupština Nemeček je primijetio Gereba kako se šulja prema kolibici u kojoj je živio Slovak, čuvar koji se noću brinuo za pilanu i grund. Nitko od dječaka osim Nemečeka i onih koji su bili u neprijateljskom taboru nisu znali za izdaju, pa je Nemeček odlčio pratiti Gereba koji je čuvara potkupio cigaretama da dječake otjera s grunda.

Želeći što prije o svemu obavijestiti Boku, Nemeček je zaboravio na članove iz kit udruge, a skupština ga je zbog njegovog čudnog ponašanja odlučila proglasiti izdajnikom te izbaciti iz udruge. Za kaznu su u zapisnik malim slovima upisali njegovo ime. Samo dva dana kasnije na malom otoku crvenokošuljaši su smišljali kako da vrate neprijateljima za sramotu koju su im nanijeli.

Gereb je tada Feri Aču priznao kako neće imati problema s osvajanjem grunda jer je podmitio čuvara, ali kako Gereb nije dobro poznavao Ferija Ačija navukao je na sebe njegov bijes, jer je Feri više od ičega volio poštenu i vitešku borbu. Nakon što je zbunjeni Gereb izjavio kako su dječaci iz Pavlove ulice kukavice, odjednom će među dječake skočiti mali Nemeček koji je sve slušao s drveta. Feri Aču se svidjela dječakova hrabrost i predložio je da prijeđe u njihov tabor što je Nemeček odbio.

Kako ga je Feri smatrao preslabim umjesto da ga istuku naredi dečkima da ga okupaju u jezeru. Tako se jadni Nemeček po treći put morao okupati u hladnoj vodi, a još je uvijek bio prehlađen od prethodnog kupanja. Unatoč tome što je bio sav mokar Nemeček je održao govor o poštenju i vjernosti na što su svi zašutjeli i tako ga pustili s otoka. Kada je Nemeček stupio na mostić Feri je dao nasredbu i uzviknuo “Na pozdrav”.

Sljedeći dan je dječake na grundu dočekala obavijest predsjednika: “Proglas!!! Sada svatko mora biti spreman. Našoj državi prijeti opasnost i ako ne budemo hrabri, cijelo ćemo područje izgubiti. Grund je u opasnosti. Crvenokošuljaši nas žele napasti, ali mi ćemo čvrsto stajati na svom mjestu pa ako ustreba i svojim životima obraniti državu”.

Dječaci započinju pripreme za napad koji bi trebalo uslijediti već idućeg dana. Iako ne mogu vjerovati da se sve događa tako brzo slušaju predsjednika i rade. Tijekom iznošenja ratnog plana Boka imenuje Nemečnika za pobočnika, zbog čega su se pobunili članovi iz kit-udruge. Nakon što su ostali sami Nemeček je obasnio Boki zašto je morao otići tijekom polaganja prisege te zašto su ga proglasili izdajnikom.

Počele su pripreme za bitku, pa su tako pripremljene pješčane bombe i uređene utvrde, a kada se Boka spremao izvršiti smotru pojavi se Gereb koji traži oprost i da ga prime natrag. Boka ga teška srca odbija, ali onda se pojavi Gerebov otac koji traži dokaz izdaje njegova sina. Odgovor je tražio od sve slabijeg Nemečeka kojeg je Boka htio odvesti kući. Nemeček je Gerebovom ocu odgovorio da njegov sin nije izdajica.

Na putu kući Nemeček je već počeo halucinirati, a Boka se rasplakao jer mu je prijatelj bio u tako lošem stanju. Idući dan dječaci prime pismo od Gereba u kojem im poruči da je od oca kao nagradu što nije počinio izdajstvo na poklon dobio omiljenu knjigu od Julesa Verna. Knjigu je kao znak zahvale odnio Nemečeku, unatoč tome što se otac naljutio na njega jer knjigu prodao antikvarijatu.

Njavažnija obavijest u pismu bila je da su Crvene košulje nakon što su saznali da se Nemeček razbolio odlučili odgoditi bitku za drugi dan i da će smisliti neku lukavštinu. Gereb je sve to čuo s istog drveta na kojem je Nemeček prisluškivao, pa ih je opet zamolio da ga prime u družinu i to kao običnog vojnika. Boka je pretpostavio kako Gereb ne laže i u dogovoru s ostalim dječacima odlučio primiti ga opet u družinu. Gereb se ubrzo pojavio sav sretan.

Uskoro dolaze izaslanici Crvenih košulja Sebenič i Pastori koji su došli objaviti rat i dogovoriti pravila borbe. Nakon toga su krenuli prema ulici gdje živi krojač Andraša Nemeček. Njegova žena ih je uvela u sobu gdje je ležao Nemeček, prenijeli su mu pozdrave svog vođe i zamolili za oprost zbog onoga što se dogodilo na malom otoku.

Bitka je počela na proljetni dan i sve je počelo onako kako su to zamislili dječaci iz Pavlove ulice. Crvenokošuljaši su prvo napali iz Pavlove i Marijine ulice, a onda su ih pješčanim bombama potisnuli prema daščari i tamo ih zatvorili. Bila je to skupina koju je vodio Pastor. Ali onda je napao drugi dio crvenokošuljaša na čelu s Ferijem koji je nakon što je shvatio da vođenje rata po pravilima na donosi ništa dobro, počeli raditi po svome i na kraju se sve pretvorilo u veliku tučnjavu.

U trenutku kada se Feri Ač uspio probiti do daščare gdje se nalazio ostatak njegove vojske, iskočio je Nemeček i oborio Ferija na leđa i potom izgubio svijest. Nastala je strka i dječaci iz Pavlove ulice iskoriste priliku te ih otjeraju s grunda. Nakon što su Nemečeka podigli s tla rekao im je slabog glasa da dok je ležao u svojoj sobi u glavu mu je odzvanjalo da mora pomoći svojim prijateljima jer im se ne piše dobro.

Uskoro je došla Nemečekova majka koja ga je odvela kući, a Boka je sluteći crn kraj ostao stinustog srca pred kućom hrabrog dječaka. Došao je i Feri Ač kojeg je dovela savjest. Idući dan je Boka ponovno posjetio svog prijatelja i pričao mu kako ga je posjetio i Feri Ač na što je Nemeček bio ponosan te kako je kit-udruga opet unijela njegovo ime u zapisnik velikim slovima. Svi su bili tužni jer su znali da mu nema spasa, a i sam Nemeček je znao da će umrijeti, pa je pred kraj opet počeo buncati jer mu se prviđala bitka za grund. Na kraju se smirio i izdahnuo.

Nakon smrti prijatelja Boka je bio utučen i krenuo je prema grundu, a kada je došao vidio je građevnog inženjera koji je mjerio grund kako bi mogli izgraditi trokatnicu. Boka je shvatio kako je sve bilo uzalud i na kraju shvatio po prvi put što je to zapravo život.

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: Budimpešta, centar grada

Vrijeme radnje: 1889. godina

Likovi: Janoš Boka, Ernest Nemeček, Feri Ač, Gereb, Vajs, profesor Rac, Janko, Čengej

Analiza likova

Ernest Nemeček – sitan dječak, nježne i krhke građe, plave kose. Bio je jednostavan i prostodušan, jedva primjetan. Jedva je čekao da ga netko primijeti, iako se to nije često događalo. Njegova mršavost i slabašnost možda su bili i razlog što je bio uvijek žrtva zadirkivanja. Bio je sin krojača i bili su jako siromašni. U organiziranoj vojničkoj organizaciji svi su imali neke činove, osim njega, on je bio običan vojnik. On je bio sretan i zadovoljan i kada se mogao nekome pokoravati. Iako je bio slabašan i krhak, on je bio borbena duha. Branio je svoj grund, a često su ga protivnici više hvalili nego njegovi prijatelji. Njegova žrtva, odnosno smrt, iako je bila tragična, ujedinila je dječake.

Janoš Boka – zvali su ga general Boka jer je bio vođa dječaka iz Pavlove ulice. Bio je snažan i hrabar, pošten, razuman i mudar. Autor ga je opisao kao dječaka za kojeg se čini da ima više godina nego što je imao. Imao je četrnaest godina, ali kada je progovorio svatko je dobio dojam da je stariji. Razlog tome je bio njegov dubok glas, a s druge strane njegove teme su uvijek bile ozbiljne. Rijetko kada je prozborio neku glupost. Bio je osjećajan, njega je najviše potresla smrt Nemečeka i tada se prvi puta nije ponio u potpunosti muški jer je jako plakao.

Feri Ač – vođa protivnika koji su se zvali “Crvene košulje”. Iako je bio protivnik dječaka iz Pavlove ulice, on nije bio zao i odbojan. Njegova pojava odisala je viteštvom, bio je krupne građe, preplanuo, a na njegovim plećima lijepo je pristajala crvena košulja. Čak se i Nemečeka dojmio. Bio je istinski zabrinut za Nemečeka.

Bilješka o autoru

Ferenc Molnar rođen je 1878. u Budimpešti kao Ferenc Neumann. Ostao je poznat kao dramatičar, pisac, književnik te jedan od najpoznatijih i priznatijih književnika koji su djelovali u 20. stoljeću.

Ferenc je bio autor čija su ljubav bile komedije, ali isto tako i romani i najviše dječje pripovijetke o zanimljivim dogodovštinama djece na njihovom putu odrastanja, baš kao što je bilo u djelu “Junaci Pavlove ulice”.

U vrijme Prvog svjetskog rata Ferenc je djelovao kao ratni dopisnik, a osim toga ostao je zapamćen i kao veliki zagovornik tadašnje Austro-Ugarske. Zbog svog djelovanja dobio je priznanje od Habsburgovaca, ali s druge strane je primio mnogo kritika od kolega koji su za razliku od njega bili pacifistički orijentirani.

Uskoro je uslijedila emigracija u Ameriku za vrijeme Drugog svjetskog rata zbog straha od nacističkog progona Židova. Umro je u New Yorku 1952. godine u 74. godini života.

Iako je napisao mnogo djela slavu je stekao djelom “Junaci Pavlove ulice” koje se smatra jednom od najboljih knjiga za djecu. Najpoznatiji njegovi romani osim spomenutog su “Čamac bez gospodara”, “Eva”. Junaci Pavlove ulice je roman nekoliko puta ekraniziran, a nalazi se među najčitanijima u Mađarskoj. Pisao je i drame: “Liliom”, “Čuvar” i “Labud”.

Ivica i Marica - BRAĆA GRIMM

Ivica i Marica je bajka braće Grimm uz koju su odrasla mnoga djeca. Radi se o popularnoj bajci koja je doživjela mnoge ekranizacije, neke mračnije, a neke prikazane baš kao u bajci. Bajka “Ivica i Marica” prikazuje probleme društva iz 19. stoljeća kada su mnogi bili gladni i kada nije bilo neuobičajeno da roditelji napuste djecu jer ih nisu mogli uzdržavati.

Spada među najpoznatije bajke na svijetu te uči o borbi između dobra i zla. Priča ima sretan završetak, djeca se vraćaju svome tužnom ocu i nastavljaju živjeti s njime sretno i zadovoljno. Zla vještica je nastradala i time se šalje poruka kako dobro uvijek pobjeđuje zlo. U ovoj se priči ističe bratska ljubav i odanost te roditeljska ljubav i razumijevanje.

Kroz ovu priču djeca mogu naučiti kako mogu biti lukavija od zlih i pokvarenih ljudi te na promišljen način uvijek pobijediti zlo oko sebe. Ovdje nije riječ o osveti već u pomaganju kada se netko od braće (u ovom slučaju Ivica) nađe u bezizlaznoj situaciji.

Kratak sadržaj

Ivica i Marica su bili brat i sestra koji su živjeli u maloj i skromnoj kući s ocem i maćehom. Njihova se kuća nalazila na rubu šume daleko od ostalih. Kako su bili siromašni i nisu više imali ni za kruh, maćeha je predložila ocu da ostavi djecu duboko u šumi kako bi barem njih dvoje mogli preživjeti.

Nakon što su ih ostavili u šumi Ivica i Marica su se znali vratiti nazad jer je Ivica cijelo vrijeme bacao bijele kamenčiće, koji su im poslužili kao trag. Međutim maćeha nije htjela odustati pa je opet predložila ocu da ih ostave u šumi. Ovog puta se brat i sestra više nisu znali vratiti.

Našli su se u šumi gladni i prestrašeni. Odlučili su potražiti sklonište i tako su trećeg dana naišli na malu kuću napravljenu od kolača i kruha. Kako su bili gladni počeli su trgati komadić po komadić kuće i krenuli jesti.

U tom je trenutku iz kuće izašla starija žena koja ih je odmah pozvala unutra. Spremila im je razna ukusna jela i nakon toga poslala na spavanje da se odmore. Djeca nisu bila svjesna kako je starica opasna vještica koja je cijelo vrijeme samo željela pojesti Ivicu.

Sljedeće ga je jutro zatvorila u staju, a Marici je naredila da za Ivicu svaki dan kuha samo vrhunska jela. Cilj joj je bio da se dječak udeblja da bi ga ona na kraju mogla pojesti. Vještica je odlučila svaki dan provjeravati deblja li se Ivica, a on je pritom smislio plan kako da prevari vješticu.

Umjesto prsta pružao bi vještici koščicu i tako je uspio u svom naumu da vještica povjeruje da se dječak skoro ništa nije udebljao. Nakon mjesec dana vještica je ostala bez strpljenja i unatoč tome što njen obrok nije imao zadovoljavajući broj kilograma, odlučila ga je svejedno pojesti.

Naredila je Marici da uđe u peć i provjeri je li ugrijana koliko treba. Kako je djevojčica znala koje su namjere vještice, gurnula ju je u peć i tako je vještica izgorjela. Marica je oslobodila Ivicu, a prije nego što su otišli u kući su pronašli razno blago koje su uzeli sa sobom.

Odlučili su se vratiti kući gdje ih je dočekao tužan otac. Razveselio ga je njihov povratak i tako su njih troje nastavili živjeti sretno u obilju. Maćeha je tijekom zarobljeništva Ivice i Marice umrla.

Vrsta djela: bajka

Vrijeme radnje: nekoć davno

Mjesto radnje: dom, šuma, vještičja kuća

Likovi: Ivica i Marica, otac, maćeha, vještica

Ivica je prikazan kao osjećajan, oprezan i dobar čovjek koji u teškim trenucima tješi sestru. Osim toga je snalažljiv i domišljat, a što se vidi u trenutku kada je smislio plan protiv vještice s kojim je htio spasiti ne samo sebe nego i sestru.

Marica je strašljiva djevojčica koja cijelo vrijeme plače, ali ona je ujedno i brižna sestra koja mali komad kruha dijeli sa svojim bratom. Na kraju je pokazala koliko je hrabra kada je ugurala vješticu u peć.

Vještica je bila zla i lukava, a kojoj se po izgledu nije moglo odmah reći da je vještica koja želi nauditi djeci.

Otac je unatoč tome što se dao nagovoriti od maćehe da ostave djecu u šumi ipak bio dobra osoba, koja se na kraju iskreno obradovala povratku Ivice i Marice.

Maćeha je prikazana kao zla i gruba žena kojoj nije bilo stalo do nikoga osim nje same.

Bilješka o autoru

Braća Grimm pripadaju skupini svjetski poznatih autora zaslužnih za bajke uz koje su odrasla djeca širom svijeta. Poznata braća Grimm porijeklom su iz Njemačke po kojoj su putujući prikupljali inspiraciju za svoje bajke.

Jacob Grimm (1785. – 1863.) radio je kao lingvist i filolog, a mlađi brat Wilhelm (1786. – 1859.) je bio poznati germanist. Obojica su sudjelovala u tiskanju njemačkog rječnika, a Jacob je bio zaslužan za objavu gramatike na njemačkom.

Braća Grimm su zajedno studirala pravo u Marburgu, a za vrijeme studiranja su se pokušali politički angažirati, pa su tako kritizirali kralja Ernesta Augusta I., zbog čega su na kraju protjerani sa sveučilišta.

Bez obzira što nisu mogli dovršiti studij odlučili su ići dalje i tako se posvetili dječjim pričama, koje su zajedno obrađivali, dok im je završnu stilsku i jezičnu notu davao mlađi brat Wilhelm. Njihove su bajke za razliku od ostalih bile vedre i pune optimizma. U njima nikada nije bilo puno grubosti.

Prvi dio priča objavljen je 1812. godine kada je kolekcija sadržavala samo 86 priča, a kroz ponovna objavljivanja broj je narastao na preko 200. Najpoznatije bajke su: “Palčić”, “Trnoružica”, “Ivica i Marica”, “Crvenkapica”…

Hasanaginica - MILAN OGRIZOVIĆ

Jedna od najpoznatijih Ogrizovićevih drama “Hasanaginica”, podijeljena je u tri čina. Prvi i treći čin odvijaju se na Hasanaginoj kuli, a drugi kod kuće begovice Zarifhanume. Radnja drame smještena je u 17. stoljeće.  Predložak za dramu je narodna balada Hasanaginica.

Dramsku radnju pokreće motiv nesporazuma između age Hasanage i Hasanaginice, koji je uobličen u poruci age Hasanage kako Hasanaginica mora napustiti njegovu kulu. Taj nesporazum nas uvodi u dramski svijet i zatim pokazuje posljedice nepromišljenosti i nepovjerenja koje dovode do tragične situacije, smrti Hasanaginice.

Drama također portretira istovremeno veliku ljubav između age Hasanage i Hasanaginice, ali i njihov ponos koji tu ljubav onemogućava i narušava bilo koji oblik razumne komunikacije. Iako na kraju oba lika uspijevaju prijeći preko svojih uvjerenja, ipak je prekasno i Hasanaginica umire od boli, koja je posljedica njene razdvojenosti od djece i Hasanage.

Drama u sebi sadrži određenu dinamiku, ostvarenu izmjenom nekoliko ključnih pokretačkih događaja i posljedica koje ti događaji uzrokuju, prikazanih u obliku osjećaja i stanja likova.

Vrsta djela: drama, tragedija

Tema djela: nesporazum između Hasanage i Hasanaginice, te koban završetak njihove ljubavi

Mjesto radnje: Hasanagina kula, kuća begovice Zarifhanume

Vrijeme radnje: 17. stoljeće

Kratak sadržaj

Čin prvi. Mermer avlija u kuli Hasanaginoj.

Uvod u prvi čin je opis visoke turske kuće, s rešetkastim prozorima na gornjem katu i velikim vratima. Iza kuće nalazi se tratina i dugačak zid koji okružuje Hasanagin dvor. S desne strane može se razabrati mali cvijetnjak i ugodna sjenica.

Prizor prvi

Stari sluga Husein leži na tratini iza kuće i oko njega trči i igra se mali Ahmed, dječak od osam godina, odjeven u šarenu odjeću i vezeni prslučić. U cvijetnjaku punom rascvjetalih crvenih i bijelih ruža, stoje Fata i Meho. Fata je djevojčica stara dvanaest godina, odjevena u tamno-crvene dimijice i bijelu vezenu košulju. Meho je dječak star deset godina, slično odjeven.

Fata i Meho igraju se svatova. Fata je cijela nakićena pletenim lišćem i cvijećem i Meho joj stavlja ružin cvijet u kosu. U jednom trenutku Fata i Meho se uhvate za ruke i razgovaraju o tome kako još samo moraju dočekati svatove. Meho bere još cvijeća kako bi ga dao Fati te pritom ugleda granu bosiljka i krene je brati no Fata ga spriječi jer ga je njihova majka Hasanaginica sama posadila i uzgojila, kako bi s njim mogla dočekati muža agu Hasanagu, u skladu s običajem. Fata i Meho se skupa penju na kulu kako bi ugledali oca čim se približi kući.

Prizor drugi

Husejin je stavio Ahmeda na ramena i odveo ga do zida kako bi mogao pogledati preko i vidjeti šator age Hasanage u daljini. Husejin ga upita vidi li što, a Ahmed odgovara kako vidi snijeg u gori zelenoj, no Husejin ga uvjerava kako to ipak nije snijeg jer je ljeto. Ono što Ahmed vidi u daljini je bijeli šator oca age Hasanage, koji je daleko pa se zbog toga čini malen. Zatim saznajemo da je aga Hasanaga bio godinu dana bolestan. Husein ga je noć prije posjetio u šatoru i proslijedio vijest Hasanaginici kako je Hasanaga ozdravio. Ahmed je nestrpljiv i želi znati zašto još uvijek nitko ne dolazi, na što Husejin odgovara kako su im se konji umorili pa su legli kako bi se odmorili, ali neće ostati dugo, čim zađe sunce zajahat će prema dvoru. Husejin je smrknut i zabrinut da bi se aga Hasanaga mogao vratiti ljut. No Ahmed ga uvjerava kako će ga nasmijati i potegnuti za brk te to demonstrira na samom Husejinu, pri čemu se smije. Dječak i Husejin se vraćaju na tratinu, Husejin leži, dok mali Ahmed trčkara oko njega i prevrće se po zemlji.

Prizor treći

Hasanaginica izlazi u dvorište. Vidno je uznemirena i blijeda. Došavši do cvijetnjaka naglo je zastala i naslonila se uz sjenicu kao da će se srušiti. Za njom uskoro stiže i njena najstarija kći Sultanija, djevojka od šesnaest godina, blaga i razumna lica. Sultanija se zabrinuto obraća majci koju je tražila po cijeloj kući i dvorištu. Ispituje je što nije u redu. Sultanija pripovijeda kako je majka bila ovih dana sretna, uvijek uz djecu i koliko se posvetila pripremama za doček age Hasanage, a sad kad je došao trenutak kad bi se otac trebao vratiti, ona je smrknuta i tužna. Hasanaginica priznaje svojoj kćeri što je muči. Govori kako se aga Hasanaga promijenio i kako nije više onakav kakav je bio. Husejin joj je sinoć prenio loše vijesti nakon posjeta Hasanaginom šatoru.

Hasanaginica s mukom doziva Husejina koji je još uvijek bio na tratini i nalaže mu da ponovi pred Sultanijom poruku age Hasanage. Poruka  za Hasanaginicu je da napusti njihovu kuću. Sultanija je sad u vidnom šoku, kao i njena majka i nikako ne mogu shvatiti zašto je Hasanaga odlučio protjerati Hasanaginicu s dvora. Husejin navodi kako ju je netko sigurno oklevetao jer drugog objašnjenja nema. Hasanaginica zatim šalje Husejina da se vrati djeci i neka se pobrine da veselo dočekaju oca, a majka i kćer nastavljaju razgovor u kojemu Hasanaginica izražava sumnju da ju je Hasanaga prestao voljeti, pa ju je zbog toga protjerao.

Hasanaginica se prisjeća prvog susreta s Hasanagom i prepričava Sultaniji kako je jedne ljetne večeri ušetao u njeno dvorište, nakon čega se ona odmah zaljubila u njega i otad ga neizmjerno voljela. To prisjećanje na njihovu ljubav samo je još više uznemirilo i rastužilo Hasanaginicu. Preuzima je očaj jer sada mora napustiti djecu i muža, a ni njena majka joj se ne javlja. Imala je sve, a sad je napuštena i sama. Sultanija ne odustaje tako lako i pokušava utješiti majku riječima kako će se otac sigurno predomisliti i onda poslati po nju kako bi se vratila kući. Nekoliko trenutaka sjedile su u tišini, a zatim se začuje topot konja što Hasanaginicu probudi iz njenog transa te ona naglo skoči i zaputi se prema visini kraj cvijetnjaka, želeći se baciti. Husejin je  zadržava i moli da ne napušta svoju djecu na takav način. Fata, koja se još uvijek igrala na kuli s Mehom, smiruje situaciju i govori kako ne dolazi Hasanaga, već beg Pintorović, Hasanagičin brat. Svi su sretni jer se Hasanaginica naglo oporavlja.

Prizor četvrti 

Fata i Meho ispituju majku zašto je poletjela prema kuli, ali Hasanaginica ih sve tješi. Govori da će sad biti sve u redu. Poručuje Sultaniji da ih odvede na kulu i zabavi dok se otac ne vrati.

Prizor peti

Pintorović izvadi jabuke i naranče te ih daje malom Ahmedu, pa ga Husejin odvodi na tratinu gdje se nastave igrati dok Hasanaginica i Pintorović razgovaraju. Brat joj daje apsolutnu potporu i prenosi joj ljutite riječi majke, koja nikada nije ni htjela da se ona uda za Hasanagu. Pintorović također izražava svoju nesklonost prema Hasanagi, za kojeg govori da je silovit, divlji i nesnosan i misli da se prema ženi može ponašati kako hoće. Hasanaginica ga pokušava braniti riječima kako je Hasanaga silovit samo s drugima, ali kad je s njom, uvijek je blag, no Pintorović nije uvjeren.

Brat Hasanaginici prenosi kako ju je Hasanaga protjerao jer joj nije mogao oprostiti što ga nije posjetila u šatoru dok je bio bolestan. Ona je ipak uvjerena da je to samo izgovor kako bi ju potjerao jer ju više ne voli. To joj potvrđuje i brat s pričom kako je Hasanaga, otkad je ozdravio, svake večeri okružen mladim ropkinjama u šatoru. Pintorović je također podsjeća kako je ona iz časne obitelji te ne smije zaboraviti biti ponosna i snažna usprkos svoj boli i tuzi koju sada osjeća. Odlučili su pričekati Hasanagu kako bi odmah riješili problem rastave i kako bi Hasanaginica dobila svoj miraz natrag. Uskoro zatrubi rog i svi se ustrče po dvorištu u iščekivanju Hasanage.

Prizor šesti

Sultanija vodi Fatu i Mehu da skupa dočekaju oca, a Pintorović i Hasanaginica stoje u dvorištu i čekaju.

Prizor sedmi

Hasanaginica izražava tugu jer će morati napustiti svoju djecu, a Pintorović je još jednom podsjeća neka se sjeti iz kakve obitelji dolazi te neka bude ponosna i jaka. Pintorović navodi kako će probati Hasanaginicu ponovo udati jer je ona sada djevojka, na što Hasanaginica izražava strašno negodovanje.

Prizor osmi

Svi su se poredali u dvorištu i kliču velikom Hasanagi. Hasanaga se u početku pravi da nije vidio Hasanaginicu i Pintorovića, no zatim se obraća Pintoroviću i izražava čuđenje zbog njegova posjeta. Ummihana  upozorava sina da su Hasanaginica i Pintorović ostali kako bi zahtijevali od njega razrješenje i tražili povrat miraza. Hasanaginica tada ljutito istupa i traži objašnjenje od age Hasanage za njegovo ponašanje. Hasanaga objašnjava kako ga je strašno povrijedila jer ga nijednom nije došla posjetiti u njegov šator dok je bolovao, što je prema njemu pokazatelj nedostatka ljubavi. Također joj prigovara što je njega zanemarivala i svu pažnju djeci poklanjala, posebno nakon rođenja najmlađeg djeteta. Hasanaga je uvjeren kako ga Hasanaginica više ne voli te joj vraća miraz i daje rastavu. Hasanaginica je očajna, plačući se oprašta s djecom i odlazi.

Prizor deveti

Hasanaga saznaje da se Hasanaginica htjela baciti s kule zbog ljubavi prema njemu. Sav je uznemiren i rastjeruje sluge.

Prizor deseti

Hasanaga šalje djecu u kuću i ostaje sam i skršen.

Drugi čin. Avlija i kuća Zarifhanume.

Radnja drugog čina odvija se u kući begovice Zarifhanume, Hasanagičine majke.

Prizor prvi 

Hata i Aiša su odmah nakon vijesti o Hasanagičinoj nesreći posjetile njenu majku Zarifhanumu, po nalogu Kadije kako bi zaprosile Hasanaginicu u njegovo ime. Zarifhanuma pripovijeda kako su se javili brojni prosci, ali Hasanaginici nitko ne odgovara i nikoga od njih neće. Jedne večeri Pintorović se prisjetio svog prijatelja Kadije i poručio Hasanaginici kako je on savršen za nju: nije premlad, niti blizu Hasanaginom dvoru, niti je aga, a ako i Kadiju odbije, onda znaju da neće nikoga. Hasanaginica napokon pristaje, na veliku radost Hate i Aiše, koje joj odmah daju razne poklone od zlata i dukate. Zarifhanuma, Hata i Aiša odlaze u kuću, a Hasanaginica ostaje u dvorištu iščekujući Kadiju kako bi nasamo razgovarali.

Prizor drugi

Sultanija se uz pomoć Husejina iskrala iz kuće Hasanage kako bi posjetila majku. Hasanaginica je oduševljena posjetom i traži od Sultanije da joj ispriča kakva je situacija na dvoru age Hasanage i kako su njena ostala djeca. Sultanija prepričava kako je aga Hasanaga zatvoren u svoju sobu otkad je Hasanaginica otišla te je svako malo pozove kako bi mu potvrdila priču da je Hasanaginica htjela umrijeti za njega. Sultanija je uvjerena kako će se njen otac uskoro javiti Hasanaginici, kad više ne bude mogao podnijeti tugu i kad uspije prijeći preko svog ponosa. No Hasanaginica naglašava kako nema više vremena jer je ona isprošena. Iako je shvatila da ju je aga Hasanaga potjerao jer je mislio da je uvrijedila njihovu ljubav, ona brani Sultaniji da išta prenese ocu jer je sad već kasno. Sultanija moli majku da pođe s njom kući i sve kaže Hasanagi, ali njen trud je uzaludan. Majka je šalje kući i moli je samo ocu neka prenese vijest da je zaručena.

Prizor treći

Spušta se večer. Hasanaginica je još neko vrijeme pogledom pratila kćer Sultaniju i nakon toga se zaputila natrag u dvorište. Uskoro dolazi i Imoski kadija, u rukama držeći malu bisernu tamburu. U ovom prizoru saznajemo da su se Imoski kadija i Hasanaginica poznavali i družili dok su bili djeca. Imoski kadija priznaje Hasanaginici kako je od djetinjstva nije prestao voljeti. Iako je sad već mogao imati ženu, nije nikako uspio nju zaboraviti. Hasanaginica mu priznaje kako ona nikada neće u potpunosti moći biti samo njegova jer svoju djecu neće nikad moći zaboraviti. Jednako tako ne može zaboraviti niti agu Hasanagu, kojega je voljela zadnjih šesnaest godina. Unatoč očitoj ljubavi Hasanaginice prema Hasanagi, Imoski kadija je uvjeren kako će se jednog dana javiti ljubav između njega i Hasanaginice. Spreman je čekati taj trenutak i pritom cjelivati rane Hasanaginice.

Prizor četvrti 

Svi su se okupili u dvorištu kako bi proslavili nove zaruke. Prema dogovoru svatovi će doći po Hasanaginicu za tjedan dana, u petak. Prosci odlaze, a Hasanaginica i njena majka odlaze natrag u kuću.

Prizor peti

Zarifhanuma objašnjava Hasanaginici kako će s vremenom zaboraviti sadašnju bol, no Hasanaginica samo želi biti sama, zbog čega zamoli majku da je ostavi nasamo.

Prizor šesti

Hasanaginica sjedi sama u tišini i u tuzi i očaju zaziva agu Hasanagu.

Čin treći. Muška odaja u kuli Hasanaginoj.

U trećem činu fokus drame ponovo je prebačen na Hasanagin dvor.

Prizor prvi

Mrkog izraza lica Hasanaga leži na sagu i puši lulu. Pokraj njega je ropkinja Vlahinja koja u tišini promatra Hasanagu i svako malo poljulja krevetić s malim “begovićem”, najmlađim Hasanaginim djetetom. Vlahinja pokušava pjesmom oraspoložiti agu Hasanagu, ali Hasanaga je ljutito odbija. Nimalo obeshrabren Hasanaginim lošim raspoloženjem, Vlahinja nastavlja dalje razgovor i spominje kako su jutros našli jednu ropkinju mrtvu. Netko ju je bacio niz kulu. Hasanaga hladnokrvno odgovara kako je on to učinio jer ga je dočekala u ložnici Hasanaginice i rekla da mu je ona sad kao žena, njegova aginica.

Vlahinja se nakon toga pita zašto onda i nju nije ubio jer ju je par puta nazvao svojom ženom, no aga Hasanaga odbija to priznati, navodeći kako je ona to samo sanjala. Izazvana Hasanaginom hladnoćom, ropkinja Vlahinja reagira burno i priznaje kako voli agu, kako želi biti njegova žena, ali ne može podnijeti činjenicu da je ona njemu samo zamjena za Hasanaginicu. Hasanaga pritom odbacuje njene riječi, smatrajući ih djetinjim ponašanjem. Aga smatra da Vlahinja nikako ne može znati što je to prava ljubav. U očaju Vlahinja prijeti da će se probosti nožem jer ne može podnijeti Hasanagino bezosjećajno ponašanje i manjak njegove ljubavi. Kako bi popravio situaciju Hasanaga je tješi riječima da je voli. Ipak je ona njegova najdraža ropkinja. Također joj govori kako se ne mora brinuti zbog Hasanaginice jer ga ona nije znala voljeti onako kako je njemu trebalo. Znatno oraspoložena Vlahinja pjeva Hasanagi, ali njemu nijedna pjesma nije dovoljno dobra pa zapjeva sam svoju pjesmu, kojom se razotkriva i suptilno priznaje Vlahinji kako su njegove misli ipak još uvijek vezane samo uz Hasanaginicu.

Hasanagina pjesma ovdje služi kao prekretnica u kojoj on drugima, ali i sebi samom priznaje kako je učinio pogrešku. Sad shvaća kako je njega Hasanaginica stvarno poznavala i voljela, ali on nju nije. Ljutito tjera Vlahinju od sebe i šalje ju po Ummihanu.

Prizor drugi

Meho i Ahmed su se došli igrati u očevu sobu, ponijeli su dijelove razbijena posuđa što će im poslužiti kao pribor za kuhanje.

Prizor treći

Ummihana je zabrinuta za svog sina jer ne izlazi iz svoje sobe, pa ga želi ponovo oženiti. Hasanaga se smije na taj njen prijedlog i optužuje je kako je ona prva počela govoriti protiv Hasanaginice i tako njega navela da o njoj loše misli. Sad nije siguran u svoju odluku da protjera Hasanaginicu. Hasanaga je uvjeren kako je Hasanaginica poslušala njegovu zapovijed i otišla samo zbog toga što su tamo bili njegova majka i beg Pintorović te Hasanaginica nije imala izbora nego pokazati ponos. Ummihana mu savjetuje da ode posjetiti Hasanaginicu ako je još uvijek toliko voli.  Hasanaga tada priznaje svojoj majci kako je jednu noć odjahao do njene kuće, ali se u zadnji tren predomislio i vratio se natrag jer je još jednom pobijedio njegov ponos. Sav ushićen spoznajom da ga Hasanaginica voli i kako je on kriv za cijelu situaciju, objavljuje majci da će ići kod Hasanaginice u prošnju. Majka ga zaustavlja jer je prekasno i prenosi mu vijest kako se Hasanaginica prije tjedan dana zaručila i danas se udaje. Ta novost ponovo obeshrabruje Hasanagu koja sad ponovo sumnja u ljubav Hasanaginice.

Prizor četvrti

Hasanaga doziva Sultaniju iz dvorišta kako bi mu prepričala njen susret s Hasanaginicom. Sultanija pokušava uvjeriti oca kako ga Hasanaginica još uvijek voli, ali on svaku ljubavnu izjavu Hasanaginice izvrće i smatra prijetvornom. Čuje se glazba i topot konja u blizini. Sva su se djeca nakupila oko prozora kako bi vidjeli svatove. Sultanija i Fata uz očevo dopuštenje odlaze do ulaza u dvorište, kako bi bolje vidjele majku, a Hasanaga pokušava prikriti svoj nemir.

Prizor peti

Svatovi se zaustavljaju ispred Hasanagine kuće. Djeca uzbuđeno dozivaju svoju majku. Hasanaginica ulazi u dvorište i Hasanagin dvor.

Prizor šesti

Hasanaginica na rubu suza grli i ljubi svoju djecu. Hasanaga neko vrijeme šuti i promatra Hasanaginicu, ali zatim joj počne otimati djecu iz naručja. Hasanaginica sva očajna klone i počne ridati, na što se Hasanaga malo smiri i sažali nad njom.

Prizor sedmi 

Svatovi dozivaju Hasanaginicu, na što se ona trgne i počne se pripremati za odlazak. U tom trenutku Hasanaga joj govor kako joj je srce od kamena, što u Hasanaginici izazove burnu reakciju. Hasanaginica se zaleti prema agi Hasanagi i pita ga voli li je, na što Hasanaga odgovara potvrdno. Hasanaginica je u tom trenutku pala u naručje Hasanagi mrtva. Svi su u šoku, a Hasanaga govori kako je umrla od ljubavi. Hasanaga se oprašta od Hasanaginice i moli je za oprost.

Likovi: Aga Hasanaga, Hasanaginica, Sultanija, Fata, Meho, Ahmed – njihova djeca, beg Pintorović – brat Hasanagičin, Zarifhanuma – Hasanagičina majka, Ummihana – Hasanagina majka, Imoski kadija, tetka Hata, tetka Aiša, Ibrahim, Husref – Kadijina rodbina, ropkinja Vlahinja, Latifa – sluškinja kod Zarifhanume, Husejin – stari Hasanagin sluga

Analiza likova

Hasanaginica – vitka, lijepa i mlada žena. Ima 32 godine, blijedo duguljasto lice i bijele ruke. Neizmjerno voli svoju djecu i muža agu Hasanagu. Dolazi iz čestite obitelji koja cijeni prije svega ponos, što joj kasnije otežava pomirenje s agom Hasanagom. Iako voli muža, zbog svog brata bega Pintorovića, kako ne bi osramotila svoju obitelj, odbija pokazati svoju nježnu stranu Hasanagi, u trenutku kad je to od iznimne važnosti. Također je spremna prihvatiti žrtvu i udati se ponovo, samo kako bi zadovoljila svoju majku i brata.

Hasanaga – krupan, visok čovjek. Ima crne brkove i bradu te oko 50 godina. Gotovo svi likovi osim Hasanaginice ga smatraju silovitim muškarcem koji misli da se može ponašati prema drugima kako hoće. Kada je u pitanju Hasanaginica, tada se u njemu lome njegov snažan ponos i velika ljubav koju prema njoj osjeća. Podložan je utjecaju drugih, pa je zbog riječi njegove majke počeo sumnjati u ljubav Hasanaginice. Na kraju mu njegove sumnje i ponos oduzimaju Hasanaginicu zauvijek.

Sultanija – djevojka od 16 godina. Kćer age Hasanage i Hasanaginice. Ima bujnu svijetložutu kosu. Blagost i razumnost joj se mogu iščitati na licu. Pokazuje veliku razinu osjećajnosti i empatije kada joj se majka nađe u neprilici i pokušava sve učiniti kako bi joj pomogla. Također pokazuje i kako je hrabra kada se jedne noći iskrada iz svoje kuće,kako bi posjetila majku nakon što je protjerana iz kuće age Hasanage.

Sluga Husejin – starac sa sijedom i rijetkom čupkastom bradom. Većinu vremena provodi u društvu s djecom posebno s malim Ahmedom. Iako je sluga Hasanagi pokazuje veliku naklonost prema Hasanaginici kada ona sazna loše vijesti. Vjeran je i pošten. Pomaže Sultaniji da se iskrade iz kuće kako bi mogla posjetiti majku.

Beg Pintorović – brat Hasanaginice. Ima 40 godina i koščato, mirno i odlučno lice s jakim brkovima i živim očima. Odmah stiže kad čuje da je sestri potrebna pomoć, ali bitnije od sestrine tuge mu je ipak održati netaknutom čast njihove obitelji.

Imoski kadija – prijatelj Hasanaginice iz djetinjstva. Ima oko 30 godina i sudac je, ali je usto i jako dobar glazbenik. Voli Hasanaginicu još od djetinjstva i spreman je čekati na nju koliko god je potrebno. Susretljiv je i razuman.

Bilješka o autoru

Milan Ogrizović hrvatski je književnik, ali i političar. Autor nije doživio duboku starost. Rođen je u Senju 11. veljače 1877., a umro u Zagrebu 25. kolovoza 1923. godine.

Školovao se u Zagrebu gdje je završio klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu. Profesionalnu karijeru ostvaruje kao profesor u srednjoj školi. Radio je kao lektor Hrvatskog zemaljskog kazalište i bio profesor u glume. Bio je i dramaturg u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Neko vrijeme bavio se književnom, ali i glazbenom kritikom. Bio je jedan od onih koji je vrlo rano prepoznao književni talent Miroslava Krleže i Antuna Gustava Matoša, te je najavio njihov značaj dok su oni tek krenuli sa svojim stvaranjem.

Milan Ogrizović je pisao gotovo sve književne izričaje: pjesme, novele, drame i crtice, te operna libreta. Napisao je tragični igrokaz o životu Vatroslava Lisinskog, pod nazivom “Nepoznati” i prvenstveno je bio dramski pisac, izuzetno značajan za hrvatsku modernu. Bio je jedan od naših najizvođenijih dramatičara. Posebno se ističe njegova “Hasanaginica”, napisana 1907. godine, koja se desetljećima izvodila, a za koju je dobio i Demetrovu nagradu. Njegova prva drama bila je “Dah”, čija praizvedba se odigrala 1901. godine.

Ostale poznate drame su mu jednočinke “Proljetno jutro”, “Ljetno popodne”, “Jesenje veče” i “Zimska noć”, zatim drame “Banović Strahinja”, “Objavljenje”, “Smrt Smail-age Čengića” i “Vučina”.

Napisao je 1907. naturalističku povijesnu dramu Prokletstvo, u suradnji s Milčinovićem. Ta drama bila je cenzurirana i zabranjena, pa se njena praizvedba odigrala tek 1965. godine.

Svoje novele Ogrizović je objavljivao u časopisima, pisao je i satire, ali je ipak ostao najzapamćeniji po svojim dramama i kazališnom radu.

Gospođa Dalloway - Virginia Woolf

“Gospođa Dalloway” je moderni roman spisateljice Virginije Woolf. Neki ga još nazivaju modernim romanom struje svijesti.

Da bi razumijeli taj tip romana moramo reći da se radi o romanu koji se ne orijentira na radnju ili karakteristike glavnih likova već na što boljem približavanju čovjekove svijesti.

Kratak sadržaj

Clarissa Dalloway pedesetdvogodišnja je žena i supruga bogatog pralamentarnog zastupnika. Radnja započinje 1923. godine kada jednog toplog lipanjskog prijepodneva, ona odlazi kupiti cvijeće u londonski Bond Street.

Navečer će Clarissa pripremiti zabavu na koju će doći samo probrano imućno društvo najvišeg staleža u gradu.

Nakon što je stigla kući, očekivao ju je gost. Naime, stigao joj je u posjetu Peter Walsh koji se nakon pet godina vratio iz Indije. Inače, Peter je dugo godina bilo zaljubljen u Clarissu u mladosti, no ona nije bila zainteresirana i odbacila je njegovu ljubav.

Kasnije, nakon što je čavrljao s Clarissom, Peter odlazi u Renet’s Park gdje ga obuzimaju sjećanja. Prisjeća se mladosti i vremena kada ga je Clarissa odbila. U parku se u to vrijeme nalazio i težak psihički bolesnik Septimus Warren Smith koji je u društvu svoje supruge Rezije, Talijanke. Smith je opsjednut samoubojstvom i mislima o smrti.

Stigla je večer i party kod Clarisse je u tijeku. Stigao je na party i cijenjeni londonski psihijatar Sir William Bradshaw. On je svima prenio vijest o samoubojstvu Septimusa Warena Smitha.

Clarissa, kada je čula kako je prošao jedan mladić, najednom osjeti veliku sućut i žalost, iako ga nikada nije upoznala. U to isto vrijeme, njezin suprug, Richard Dalloway gleda njihovu sedamnaestogodišnju kćer Elizabeth s velikim divljenjem.

U cijelom romana ne postoji neka posebna radnja. Autorica je više fokusirana na unutrašnjost likova, na njihove misli, sjećanja i monologe. Tako se za vrijeme cijelog romana događa malo toga. Clarissa se sprema u grad kako bi kupila cvijeće i pripremila sve za večerašnji party.

Autorica Clarissu vodi ulicama londonskog West Enda i tako je spojila u jednu cjelinu njezina vanjska zapažanja s unutrašnjim monologom u obliku misli, sjećanja i maštarija. Tako se upoznajemo s Clarissom, saznajemo sve o njezinoj vanjštini, ali još više o njezinim mislima, nadama i strahovima. Prikazani su njezini jaki osjećaji prema čovjeku čije se ljubavi pomalo boji. Ipak, ona se prepušta uobičajenom, sigurnom životu.

Virginija Woolf nam je kroz prikaz Clarisse prikazala i dio Londona, gospodski West End, kojim redovito koračaju osobe iz uglednih obitelji. Ona prikazuje velik broj likova, prebacujući se s jednog lika na drugi. Likovi se nadovezuju jedan na drugi i tako čine cjelovio djelo. Isto tako, spisateljica nam kroz velik broj likova pokušava oživjeti ovaj veliki grad.

Autorica nam je kao kontrast liku gospođe Dalloway dala lik Septimusa Warrena Smitha koji je mračan, zatvoren i pun negativnih misli i osjećaja.

Cijeli ovaj roman satkan je od osjećaja, misli, patnje, boli, a uz to prikazuje nam šetnje po londonskim parkovima i ulicama tijekom jutra ili večeri i tako se upoznajemo s gradom kao i s likovima koji se vežu s Londonom.

Vrhunac romana je svakako trenutak vizije koji doživi Clarissa kada sazna za smrt mladića Smitha kojeg nije niti poznavala. Pod velikim dojmom oko smrti mladića koji se da bi izbjegao bolnicu baca kroz prozor, ona doživi viziju o davnom trenutku o kojem zavisi cijeli njezin život.

Autorica nam prenosi Clarissinu spoznaju u obliku monologa, odnosno dijaloga koji Clarissa vodi sa sobom.

Jedan nepoznati čovjek napravio je nešto što ona nije smjela i ona osjeća prema njemu divljenje, ali i zavist jer u isto vrijeme shvati koliko je njezin život prazan.

No, nakon toga ugleda staricu preko puta sebe kako vodi miran život i kreće na počinak. Tada osjeti prolaznost života, značenje onih malih stvari koje čini život i pozitivna, vesela strana tada pobjeđuje onu mračnu.

Zaključuje da je, iako je izabrala sigurnost, bezbrižan život koji vodi kao supruga bogatog činovnika, monotoniju i pomalo dosadan život, ona ipak važna, lijepa i u središtu pozornosti kao dama na primanju u svojoj kući.

Osjeti spokoj i smirenost, pobjedu nad mračnim stranama smrti i vrati se svojim gostima.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 1923. godina

Mjesto radnje: London

Likovi: Clarissa Dalloway, Richard Dalloway, Peter Walsh, Septimus Warren Smith, Sir William Bradshaw, Elizabeth

Analiza likova

Clarissa Dalloway – prikazana je na početku romana kao dama iz visokog društva, udana za bogatog činovnika. Ima u životu sve što poželi. Na pragu je života, a život je posvetila svom suprugu i brizi za njihovu kćer i kuću. Lijepa je, pazi na odjeću, voli se lijepo odjenuti. Bori se s mislima o svojim osjećajima prema Peteru. On je bio jako zaljubljen u nju, no ona ga je odbila jer na neki se način bojala snažnih osjećaja, osjećaja nesigurnosti… Odabrala je siguran život, iako ima snažan karakter i temperamentna je, ona bježi od sebe i ne želi si priznati koliko duboko bi ta strast prema Peteru mogla otići. U njezinom sadašnjem životu nema ništa uzbudljivog, sve je monotono, ali ona se osjeća sigurno. Na kraju je zaključila da ipak vodi lijep život kao dama priznatog i bogatog činovnika. Osjeća se važnom i u centru je pozornosti. Sretna je jer je odabrala takav život.

Septimus Warren Smith – mladić čiji život nije bio sretan. Bio je opsjednut smrću i samoubojstvom. Na kraju, da bi izbjegao odlazak u bolnicu, bacio se kroz prozor. Njegov lik okosnica je i vrhunac romana jer tada Clarissa počinje razmišljati o svom životu.

Bilješka o autoru

Virginia Woolf engleska je spisateljica koja se rodila 1882. godine u Londonu. Njezina obitelj bavila se književnošću tako da je odrasla u tom ozračju. Otac Sir Leslie Stephen bio je poznati filozof i kritičar, a kum joj je bio poznati američki pjesnik Russell Lowell.

Za vrijeme života svoga oca, stekla je dobro obrazovanje. Nakon što je on umro, s braćom i sestrama preselila se u londonski Bloomsbury. Tamo su se okupljali svi poznati pripadnici engleskog kulturnog i javnog života.

1912. godine udala se za poznatog novinara Leonarda Woolfa  kojim je osnovala “Hogarth press” – izdavačko poduzeće.

Pisala je eseje, kratke priče i kritike, ali glavni dio njezinog književnog stvaralaštva ipak čine romani, i to njih devet. Od njih se posebno ističu “Svjetionik”, “Valovi” i “Gospođa Dalloway”.

1941. godine počinila je samoubojstvo.