Prokleta avlija - Ivo Andrić

“Prokleta avlija” se ubraja među romane 
iako je nešto manja od ostalih romana Ive Andrića. 
Na nešto manje od stotinjak stranica 
njezina složenost i bogatstvo priče čitatelja će 
zaokupiti i još dugo ostati u sjećanju. Ovaj roman 
je složen i bogat te se u njemu može uočiti 
mnogo opisa likova.

Sama radnja romana u biti je vrlo siromašna 
događanjima. Knjiga započinje opisom staze prekrivene snijegom koja vodi do samostanskog groblja, točnije do groba fra Petra. Dva svećenika, jedan mladi i jedan stariji, nalaze se u ćeliji fra Petra i pregledavaju njegove stvari. Usput pričaju i prisjećaju se života s fra Petrom.

Mlađi svećenik, fra Ratislav sjeća se Petrovih priča koje su oduvijek bile iznimno zanimljive, a najviše mu je ostala u sjećanju ona o njegovom boravku u – Prokletoj avliji, carigradskom zatvoru. Fra Petar je tamo dospio sasvim slučajno, nije bio kriv, ali je bio u krivo vrijeme na krivom mjestu.

Fra Petar je službeno putovao iz Bosne u Carigrad, a u to isto vrijeme policija je došla do pisma u kojem se spominjao progon kršćana u Albaniji. Upravo radi toga Petar je bio glavni osumnjičenik te je završio u zatvoru. Zadržao se tamo čak dva mjeseca pošto je čekao da se završi spori postupak istrage. U to vrijeme upoznao je šarolike ljude koji su se nalazili u zatvoru, njihove priče i sudbinu. Nije mu bio zanimljiv samo život zatvorenika, već je vrlo jasno mogao vidjeti i karakter čuvara.

Latifaga Karađoz bio je upravitelj zatvora, a nazvan je tako zbog lika iz kazališta sjena. Naime, on je vrlo dobro upravljao životima i tamničara i utamničenih, igrao se njima poput marioneta. On je i sam bio prijestupnik, a vjerovao je da su svi u životu krivi, samo što su neki dospjeli u Prokletu avlija, a neki ne.

Fra Petar je u zatvoru susreo i Ćamila, mladića koji je gotovo neprimjetno ušao u tamnicu i donio knjigu. Upravo radi knjige, fra Petar je i primijetio mlađahnog zatvorenika. Njih dvojica su se sporo zbližavali, a sporazumijevali nijemo. Njihove sudbine bile su tako daleko, a sada su bili jako bliski.

Fra Petar je bio siromašni i dobroćudni fratar iz Bosne, dok je njegov novi prijatelj bio mlad, bogat Turčin iz Smirne. Oni su postali prijatelji i suputnici u tom surovom okruženju zatvora.

Ćamil je bio opsjednut sudbinom i životom Džem-sultana i fra Petar je upravo iz tih njegovih priča puno saznao o njemu. Isto tako saznao je i sudbinu Ćamila, djelom iz njegovih priča, a jedan dio čuo je od Hamila, varalice iz Smirne.

Kako mu je ispričao Hamil, Ćamil je imao majku Grkinju i oca Turčina. Njegova majka bila je prava ljepotica Udala se za oca nakon što joj je umro prvi muž i njihova kćer koju nikako nije mogla preboljeti. Nakon što se udala za Ćamilova oca i rodila mu sina Ćamila i potom i kćer, kćer umire. Tada je krhka žena skroz izgubila doticaj s vanjskim svijetom, a Ćamil je odrastao pod brigom bogatog oca. Nakon njegove smrti naslijedio je veliko bogatstvo, a s njime i ugled. No, Ćamil je oduvijek bio pomalo krhak, drugačiji i osjećao se kao da je izdvojen od ostalih.

Pošto je uvijek bio poseban i drukčiji od drugih, tako se i zaljubio u djevojku iz skromnije obitelji, mladu i lijepu Grkinju. No, njezin otac nije htio ni čuti za to da se njegova kćer uda za Ćamila i to samo iz inata jer je Ćamil bio vrlo bogat pa mu je imponiralo da ga odbije. Na kraju je svoju kćer udao za drugoga i tako slomio srce i njoj i Ćamilu.

Ćamil se u svojoj tuzi okrenuo čitanju velikog broja knjiga pa je tako naišao i na sudbinu Džema. Džem je bio mlađi brat Bajazita. Džem je imao tešku sudbinu samo iz razloga što se rodio kao drugi brat, mlađi, te iz tog razloga nije imao prava na prijestolje. Život Džem-sultana bio je orijentiran samo na to kao će doći do svojih prava koje je vjerovao da postoje, dok je drugi dio života proveo u zarobljeništvu jer su ga kao taoca držali moćni vladari kao ucjenu za njegovog brata.

Ćamila je potpuno zaokupio život ovog sultana jer je na neki način kroz njegovu tragičnu sudbinu proživio i svoju. On je proučavao njegov život i slagao njegove djeliće i sve više je dolazio do spoznaje da je njihov život jako sličan. Ćamilu se čak ponekad činilo da živi sultanovim životom koliko je na kraju bio upućen u njega.

Prijatelji i poznanici njegovog oca bili su već zabrinuti za njega koliko je postao zaokupljen životom sultana, a sve to doprlo je i do vlasti. Naime, sultan koji je tada bio na vlasti imao je brata kojeg je zatvorio i proglasio ga ludim pa mu je bilo pomalo čudno što se Ćamil toliko zanima za sličnu sudbinu Džem-sultana. Tako je Ćamil završio u Prokletoj avliji.

Ćamil je i tada vidio poveznicu između sebe i Džem-sultana jer je i on bio nesretno zatvoren, nitko ga nije shvaćao te je bio jako nesretan. Kada je bio na ispitivanju, bio je toliko izmućen i jadan da je u jednom trenutku priznao kako je i on sam Džem-sultan.

Nakon toga sav jadan, pretučen i krvav odnesen je iz ćelije te se ne zna je li bio ubijen ili je završio u jednoj od carigradskih umobolnica.

Nedugo nakon toga pušten je iz tamnice i fra Petar. Iako je cijelo to vrijeme proveo u zatvoru kao nedužan, protjeran je u Akru pa se tek kasnije uputio prema Bosni.

Kada je pričao fra Ratislavu o nesretnoj Ćamilovoj sudbini zadobio je njegovu punu pozornost. Sada se fra Ratislav prisjeća svega, dok gleda kroz fra Petrovu ćeliju. Prisjeća se njegovog života i u njegovim mislima traje fra Petrova priča.

Bilješke o piscu:

Ivo Andrić (1892.-1975.)

Rodio se pored Travnika u Bosni, a s obitelji se često selio. Tako je živio i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.

Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. Njegova prva pjesma bila je objavljena u časopisu imenom “Bosanska vila”. U Zagrebu je započeo studij povijesti, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studij je završio 1924. godine u Grazu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.

Pošto je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, početkom Prvog svjetskog rata je bio čak i pritvoren. Poslije 1917. godine odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću.

Sudjeluje u mnogim časopisima i novinama kao što su: “Vihor” i Hrvatska njiva”. Prvo zbirke lirske proze objavio je također u Zagrebu i to su bili naslovi “Ex Ponto” i “Nemiri”.

1919. godine počinje raditi u diplomaciji i to u veleposlanstvima Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu.

Nakon rada u diplomaciji, utočište je pronašao u svom novom domu u Srbiji.

1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za djela “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”.

Njegova najpoznatija djela su: “Nemiri”, “Lica”, “Ljubav u kasabi”, “Pod Grabićem”, “Izabrane pripovetke”.