EVGENIJ ONJEGIN - Puškin

ŽIVOTOPIS:
Aleksandar Sergejevič Puškin je rođen 1799. godine u 
bogatoj obitelji. Svojim se djelom ‘’Oda slobodi’’ zamjerio sudu te je prognan u južnu Rusiju, gdje piše svog ‘’Zarobljenika Kavkaza’’. 
Pomilovan je 1826. godine te se vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. 
Puškin se smatra osnivačem moderne ruske književnosti. Njegova veća djela su: ‘’Evgenij Onjegin’’, ‘’Kapetanova kći’’, ‘’Oda slobodi’’, ‘’Zarobljenik Kavkaza’’, ‘’Brončani konjanik’’, ‘’Ruslan i Ludmila’’…

KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: roman u stihovima

VRIJEME RADNJE: Rusija
MJESTO RADNJE: oko 19. st.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
EVGENIJ ONJEGIN: opisan je već na samome početku, u kočiji kojom ide bolesnom stricu da ga njeguje, ocrtan je vlastitim upravnim govorom gdje lamentira nad gnjavažom koja ga čeka. Puškin ga već u drugoj strofi naziva obješenjakom: „To misli mladi obješenjak dok diližansa vitla prah.“
Evgenij je rođen u Petrogradu, ima neku opću naobrazbu, ali ne i radne navike. Poznaje literaturu, što se vidi iz razgovora s prijateljem Lenskim. Evgenija muči mrzovolja. Strica nalazi mrtva i tako nasljeđuje stričevo imanje. U početku ga je selo zabavljalo, no i to mu ubrzo dosadi. Evgenij nije monolitna ličnost – nehajan je do prezira prema društvu, ali zbog formalne časti hladnokrvno u dvoboju ubija prijatelja. Čak ga i Tatjana, koja ga voli, smatra zapravo „parodijom“ jer on, vidjevši Tatjanu preobraženu u damu, zaljubljuje se u nju „preko ušiju“. Lik Onjegina prethodnica je onome liku koji će biti nazvan „suvišnim čovjekom“, a javit će mu se odjek i kod nas. 

LENSKI: Vladimir Lenski živi najprije na selu, gdje se još kao dijete poznavao s Olgom i zaljubio se u nju. On studira u Getingenu, gdje je upoznao njemačku filozofiju, Goethea i pisce njegova doba. Sklon je idealiziranju, ''ideal'' mu je omiljena riječ. Prema Olgi nema čvrsta stava, ljubomoran je i ljut zbog toga što je na plesu cijelu večer plesala s Evgenijem, a s njim nije imala vremena ni nakratko porazgovarati, no ipak ne može odoljeti da ju posjeti pred dvoboj. Puškin na primjeru Lenskog, jasno, ismijava romantizam, a može se odmah spomenuti kako ismijava i klasicizam - klasične uvodne epske stihove o junaku kojeg opijeva stavlja tek na kraj sedmog poglavlja. Lenski je, dakle, suprotstavljen Evgeniju. 

TATJANA: Značajan je i karakter provincijske vlastelinske kćeri Tatjane, misaone i osjećajne djevojke, koja je odgojena na Richardsonu i Rousseauu, ali ne gubi čar neposrednosti, što ga je stekla u provinciji u dodiru s pukom i svojom vjernom dadiljom. Puškinova Tatjana, još više nego Evgenij, karakterizirana je u svome razvitku promjenama koje tijekom vremena nastaju u njoj, pa se i sam njezin tvorac mora čuditi. Tatjana je „kotarska“ gospođica, uživa u čitanju, ali čini to nasumce, omiljeno joj je štivo sanjarica. Voli kontakte sa seljacima, a posebno je vezana uz svoju dadilju, kojoj se povjerava u najdelikatnijoj situaciji (radi se o dostavi ljubavnog pisma koje je Tatjana napisala Onjeginu), tako da za tu tajnu znaju samo dadilja i Onjegin (koji tada odbija Tatjanu). Tatjana ne podnosi grad, grozi se nad mišlju da mora ići u Moskvu.

- Svi karakteri u romanu završavaju, usprkos autorovoj ironiji, lepršavosti i podsmijehu, tragično. Lenski ubijen, Tatjana udana za čovjeka kojeg ne voli, Onjegin nigdje neće naći smirenja. A svi ti Puškinovi karakteri svoje tragedije nose u odgoju i socijalnom porijeklu i položaju.

KRATAK SADRŽAJ:
Prvo poglavlje
Roman započinje upoznavanjem s Evgenijem Onjeginom, dječakom, a kasnije i mladićem iznimne inteligencije (znao je latinski, povijest, ekonomiju), a imao je i mnoge druge talente: znao je lijepo pričati, pridobiti dame, poraziti suparnike...Svi su ga pozivali na različite zabave, a on je uvijek na sve dolazio. Kad dođe u kazalište, dođe usred predstave, koja mu ubrzo i dosadi i stoga ode kući mnogo prije ostalih ljudi.Ured tog osamnaestogodišnjeg filozofa bio je opremljen modernim londonskim i pariškim stvarima: bilo je tu parfema u staklenim bočicama, skup porculan, pribor za manikuru, a volio se i odijevati pedantno, provodio je tri sata pred ogledalom i imao najbolja odijela (pantalone, frak, manšete).
Pripovjedač je Onjeginov prijatelj (smatra se da je to zapravo sam Puškin, iako se to negira, ali besprekidno umeće autobiografske momente, vlastita razmatranja, tako da potencira realističnost zbivanja).
Prava radnja započinje od trenutka kada Onjegin sjeda u kočiju i odlazi na ples. Opisuju se dame koje plešu, njihove noge. Tu pripovjedač spominje djevojku Elvinu u koju je zaljubljen i čije noge nikada nije zaboravio.
Onjegin u rane jutarnje sate ide kući s plesa, umoran, spavat će do podneva. Postavlja se pitanje je li Onjegin sretan, jesu li sve te zabave i gozbe ostavile traga na njemu. ''Da: čuvstva rano mu se hlade, / dosadila mu buka svjetska, / a misao na lijepe mlade, / obična nekad, sada nesta; / izgubio za društvom želju: / eto, odavna on je sit već / paštetu štrazburšku i biftek / zalijevati, šampanjca nagnut, / duhovito se izražavat / i onda kada boli glava; / a premda bješe vatren mangup, / i vatri došao svršetak, / omrznu sukob, sablja, metak.'' Postao je mrzovoljan. ''ustrijeliti se, bogu hvala, / nije mu bilo ni na umu, / al život posve omrznu mu, / ko Vitez Harold mrk i sjetan / na primanja je dolazio; / ni spletke, kartanje, ni mio / pogled, ni uzdah indiskretan, / ne može ništa dirnuti ga, / i ni za što ga nije briga.'' Odustao je i od žena, predao se ljenčarenju, ostavio je i knjige. 
Pripovjedač navodi kako je i on odbacio sve, te kako su se on i Onjegin sprijateljili: ''Ja ogorčen, on sumoran; / igru smo strasti znali oba; / shrvan životom bjesmo par''. Često su se družila njih dvojica. Pripovjedač je čeznuo da se vrati u domovinu (Rusiju), a i Onjegin je htio putovati s njim, no morali su se rastati jer je umro Onjeginov otac, a ubrzo su mu počeli dolaziti i zajmodavci od kojih je njegov otac posuđivao novce. Onjegin nije imao volje tužiti se, pa im stoga preda sve jer nekako je slutio da bi mu bogati stric mogao brzo umrijeti pa će on naslijediti nešto. Ubrzo mu i dolazi vijest da mu sric umire i želi se s njim pozdraviti. Onjegin se brzo zaputi k stricu, spreman hiniti i suze radi novaca, no kad je stigao, stric je već umro. Onjegin je sve naslijedio, no i taj mu se seoski život brzo omrznuo. Pripovjedač sada navodi kako on, za razliku od Onjegina, voli taj miran seoski život, a navodi i to da je ovaj roman započeo s 25 pjevanja, a sada je već stigao do kraja prvog poglavlja. Govori kako neće ništa ispravljati, neka ga ocijene novinari kako god žele.

Drugo poglavlje
Opisuje se selo i dvorac u kojem je sada boravio Onjegin. Njemu je, dakako, to sve bilo dosadno, pa je smislio da donese novi zakon, zbog kojeg su ga kasnije svi smatrali čudakom i prekinuli su svaku vezu s njim.
U to doba u selo dođe osamnaestogodišnji mladić po imenu Vladimir Lenski, potpuna Onjeginova suprotnost: volio je poeziju, bio je pun strasti, živahna duha, ljubazan, vjerovao je da će se jednom spojiti sa svojom srodnom dušom, da su prijatelji sveti. Bučne gozbe koje je volio Onjegin, Lenskome su bile mučne. Lenski je pozivan svuda i svi su mu nudili svoje kćeri, no Lenski se nije htio ženiti, samo je htio upoznati Onjegina. 
Unatoč svim razlikama među njima, njih se dvojica naposljetku složiše i ubrzo postadoše nerazdvojni. Stalno su o nečemu raspravljali. Lenski je volio pričati o sebi, pa je Onjegin tako saznao kako je Lenski od djetinjstva zaljubljen u Olgu. Pripovjedač govori kako je i njemu Olga bila draga, no on će ipak prvo govoriti o njezinoj starijoj sestri Tatjani, koja je bila potpuno različita od Olge: bila je mirna, povučena, plaha, uvijek zamišljena.
Tatjana nije voljela nestašne zabave, a vrlo se rano dohvatila romana (Richardson, Rousseau), kao i njezina majka.
Njezina je majka bila udana za Dmitrija Larina, a nakon udaje su se preselili u njegovo selo, što se u početku njoj nije sviđalo, no ubrzo je navikla, bilo joj je svejedno. Ubrzo je otkrila kako može vladati suprugom, pa ju je to usrećilo, a njezin ju suprug voli od sveg srca i ne miješa se u njezine poslove. Suprug je prvi umro, svi ga oplakaše, čak i Tatjana. Lenski mu je posjetio grob, tužan je bio, budući da ga je pokojnik uvijek držao u naručju kao dijete, a i htio je da se Olga uda za Lenskog. Lenski mu na licu mjesta sklada madrigal.

Treće poglavlje
Razgovor Lenskog i Onjegina. Lenski opet želi k Larinovima (zbog Olge), a Onjegin mu prigovara, no i on ipak ode s njim. Kasnije opet razgovaraju.
Onjegina zanima koja je Tatjana, pa mu Lenski kaže, na što ga Onjegin upita: ''Zar ti ljubiš onu manju?'', a Lenski potvrdi. Onjegin zaključuje kako je Olga beživotna i da bi radije izabrao Tatjanu da je na njegovom mjestu. Lenski šuti.
Svi su se susjedi zanimali za taj njihov posjet Larinovima, nagađali su tko će od njih dvojice oženiti Tatjanu. Tatjana je razmišljala o njima dvojici i shvatila je da se zaljubila u Onjegina. On je imao sve vrline koje je ona tražila u muškarca.
Nakon toga pripovjedač ukratko navodi o čemu će govoriti dalje u romanu. Također, suosjeća s Tatjanom koju more ljubavni jadi.
Razgovor Tatjane i njezine stare dadilje Filipjevne. Tatjana joj govori da je zaljubljena. Moli dadilju da joj pripremi pero i papir, a Tatjana je kasnije, misleći na Onjegina, napisala pismo. Pripovjedač govori kako će se on ipak uvijek držati stihova, te kako će morati prevesti Tatjanino pismo na ruski, budući da ga je ona napisala na francuskom jeziku jer je slabo znala ruski.
Pismo Tatjane Onjeginu: kaže kako mu ne bi pisala pismo da ga može barem jednom tjedno sresti negdje u šetnji, no on je nedruštven i ne voli selo pa ne ide nikamo, stoga ga ona ni ne može nigdje sresti. Pita ga zašto je posjetio nju i njezinu obitelj, jer da nije, ona bi već našla nekoga za koga bi se udala. No sada za nju ne postoji nitko drugi, samo on. On joj je poslan od Boga. Zavoljela ga je čim ga je ugledala. No želi da joj odgovori na pitanje: ''Da l anđeo si što me vodi, / ili napasnik si podli: / o daj razriješi sumnje moje.'' Na kraju mu kaže da ga čeka, ili njegovu ljubav, ili prijekor. Sram ju je zbog pisma, no morala ga je napisati.
Tatjana nije ni shvatila da je već jutro, cijelu je noć pisala pismo. Ujutro joj dadilja donese čaj, a Tatjana joj daje pismo, neka ga njezin unuk odnese Onjeginu.
Prošlo je dva dana, a Onjegin ne odgovara. Lenski dođe posjetiti Olgu, pa ga Tatjana pita za Onjegina, a Lenski joj kaže da će danas navratiti, dodajući da ga je pošta valjda zadržala, na što se Tatjana posrami.
Tatjana nestrpljivo čeka Onjegina sjedeći kod prozoram a kad začuje topot konja, pohrli u vrt misleći da je on stigao. U vrtu pjevaju djevojke berući bobice. Pripovjedač pritom Tatjanu uspoređuje s leptirom kojeg muči dječak, te sa zecom kojeg vreba lovac. Sjedila je na klupi, a kada ustade i krene, eto Onjegina pred njom. 
No pripovjedač napominje da će o tom susretu govoriti kasnije, sada ide u šetnju pa na spavanje.

Četvrto poglavlje
Onjegin govori kako je ljuba uvijek ista; iste riječi, spletke, gluma. On je osam godina ljubio, a sada više ne. ''On ne zaljubljuje se više / u ljepojke, tek se privuče; / odbiju - smjesta utješi se; / prevare - bar otpočinut će. / Bez zanosa ih hoće steći, / bez suze pustit, ne pamteći / ni ljubav im ni zluradost.''Ravnodušan je prema svima. No Tatjanino ga je pismo ipak potreslo.
Kad su se sreli u vrtu, Onjegin Tatjani odgovori na pismo. Govori da mu laska to što ona osjeća prema njemu, te da bi on, kada bi se ženio, odabrao nju za ženu. No kaže i da bi njihov brak bio muka; ona bi stalno bila tužna, on namrgođen i šutljiv. Govori joj da ju ljubi kao brat, možda i malo više, no ona je mlada, ljubit će opet, ne treba joj on.
Tatjana je sve to slušala sa suzama u očima. On joj pruži ruku i zajedno se vratiše u kuću.
Pripovjedač smatra da Onjegin nije bio nimalo krut ni bezobziran prema Tatjani. Govori kako treba voljeti i vjerovati samo sebi.''Ljubite samo sebe sama, / moj poštovani čitatelju! / Predmet je dostojan posvema, / i milijega od njeg nema.''
Tatjana je sada sve tužnija, dok su Lenski i Olga sve zaljubljeniji. Sve više vremena provode zajedno, a kada nisu zajedno, misle jedno na drugo, pišu pjesme jedno o drugome.
Dolazi zima. Onjegin dane provodi u lijenosti, igra biljar, a na večeru mu dolazi Lenski. Razgovaraju. Lenski nagovara Onjegina da posjeti Larinove, kaže mu da je pozvan u subotu k njima, Tatjanin je imendan. Onjegin pristane ići, a Lenski je sretan. Otkriva se kako se želi oženiti Olgom.

Peto poglavlje
Snijeg je pao tek u siječnju, a Tatjana je voljela rusku zimu.
Jedne je noći Tatjana usnula čudan san. Hodala je po snježnoj poljani u haljini, a pratio ju je medvjed. Ona se bojala, no on joj nije htio nauditi, nego ju je odnio u kolibu svoga kuma da se ugrije. Ona s trijema vidi za stolom u kolibi razna čudovišta, ameđu njima Onjegin. On je bio domaćin. Kada ugledaše Tatjanu, svi ju htjedoše, no Onjegin reče da je ona njegova, pa su svi otišli. Njih dvoje ostadoše sami, a Onjegin nasloni svoju glavu u njezino krilo. Dođu Lenski i Olga, što se Onjeginu nije nimalo svidjelo. Onjegin uzme nož i ubije Lenskog, kolibom se prolomi vrisak i Tatjana se probudi.
Dođe Olga i pita ju što je sanjala, no Tatjana joj ništa ne govori, a taj ju je san još dugo mučio jer nije znala kako da ga protumači. Ali osjećala je da će se dogoditi nešto loše.
Subota je, Tatjanin imendan. Već od jutra Larinovi imaju puno gostiju. Naposljetku dođoše i Lenski i Onjegin na objed. Smjeste ih baš prekoputa tatjane. Tatjana se uznemirila, što je Onjegin primijetio. Sve mu je to bilo grozno, zbog čega je odlučio osvetiti se Lenskom što mu je priuštio tu neugodnost. Sada su svi krenuli čestitati, a kada dođe red na Onjegina, samo se šutke poklonio, no pogled mu je bio blag, svjesno ili nesvjesno, što je Tatjanu malo smirilo.
Počeo je i ples. Onjegin, da se osveti Lenskom, uhvati Olgu. Stalno su plesali, a Onjegin joj je konstantno šaptao nešto na uho. Lenski je bio zapanjen i ljubomoran. Kad je htio nasamo popričati s Olgom, ona je rekla da ne može, zbog čega je on, bijesan, otišao kući po dva pištolja.

Šesto poglavlje
Onjegin je bio zadovoljan svojom osvetom. Došlo je vrijeme da gosti odu spavati, stoga ode i Onjegin svojoj kući. 
Jedino Tatjana ne spava. Nju muči ljubomora zbog svega što je Onjegin radio s Olgom. No o tome će, kaže pripovjedač, govoriti kasnije.
Sada će reći nešto o čovjeku koji se zove Zarecki. Nekada obješenjak, sada pošten čovjek. Onjegin ga je cijenio i volio je s njime razgovarati, stoga mu nije bilo čudno kad ga je Zarecki posjetio jednog jutra i donio mu poruku od Lenskog. Lenski je Onjegina izazvao na dvoboj, a Onjegin odgovara da je uvijek spreman, nakon čega Zarecki odlazi.
Onjegin razmišlja o svemu tome. Kaže da je, kao prvo, on sam kriv za dvoboj budući da se petljao između Lenskog i Olge, a drugo, Lenski je vrlo mlad (18) pa su mu dopuštene budalaštine i takvi ispadi bijesa, no Onjegin sam kaže da je trebao biti pametan pa se ne miješati ni u što.
Dotle je Lenskom stigao odgovor. Nadao se pomalo da Onjegin neće prihvatiti dvoboj, no prevario se: sada su primorani doći sutra u zoru na okršaj kod mlina. Lenski je pokušavao sakriti od Olge kamo i zašto ide, no ona ga je uvečer ispitivala zašto već ide, zašto neće još malo biti s njom, a on joj i dalje nije imao snage reći što se dogodilo jučer. Bio je šutljiv i namrgođen cijelu večer, nije joj uopće rekao ništa o dvoboju, a onda je otišao kući, pregledao pištolje, a naposljetku i uzeo pero i počeo pisati ljubavnu pjesmu, no pjesmu o nesretnoj ljubavi, o tome što će biti ako on umre. Zaspao je tek pred zoru, no spavao je vrlo kratko budući da se bližilo sedam sati, za kada je dogovoren dvoboj. 
No Onjegin je još uvijek spavao. Kad se napokon probudio, žurno se obukao i spremio shvativši da kasni. Lenski je već čekao.
Lenskom je sekundant bio Zarecki, dok je Onjegin za sekundandta onda uzeo svog slugu Guillota.
Pripremaju se pištolji. Lenski i Onjegn moraju hodati šesnaest koraka prije nego zapucaju. Obojica su nakon posljednjeg koraka naciljala jedan drugog, no Onjegin je bio brži i pogodio Lenskog posred grudi. Onjeginu je bilo žao, mučno vidjeti prijatelja mrtvog. Tijelo je Lenskog odvezao Zarecki. 
Pripovjedač navodi kakva bi možda budućnost bila da je Lenski ostao živ. Spomenik je Lenskom ispod dva bora pored potoka i mnogi ljudi tuda prolaze pitajući se što je bilo s Olgom, s Tatjanom i, što je najvažnije, s Onjeginom? 
No pripovjedač kaže kako će o tome izvijestiti kada dođe vrijeme, ne sada. Sada priča o tome kako mu je prošla mladost, trideseta mu je godina blizu. Pozdravlja i oprašta se od mladosti, zahvaljuje joj na svemu što mu je pružila.

Sedmo poglavlje
Došlo je proljeće. Pripovjedač poziva sve da se uhvate rada, osjećaja, neka odu iz grada na selo, a dotle će on zaviriti u Tatjanino susjedstvo, gdje je nekada zimovao Onjegin, a sada više ne stanuje tu. 
Govori kako i dalje stoji spomenik Lenskom, na kojem piše:''Vladimir Lenski u tu raku / leže, preminuv smrću hrabrih, / te i te dobi, tad i tad. / Počivaj, o poeta mlad!'' Govori kako su nekada Olga i Tatjana dolazile na grob, donijele vijenac i plakale, no sada je grob zapušten. Nema ni vijenca. Pripovjedač žali Lenskog jer je Olga već našla drugog muškarca pa je na Lenskog i zaboravila. Olga se uskoro udala i odselila, a Tatjana je samo šutke, patnički gledala za njom jer ona sada ostaje sama. I iako ne bi trebala, još voli Onjegina.
Tako je te večeri Tatjana otišla u šetnju. Nakon nekog je vremena došla do Onjeginove kuće. Pitala se je li da uđe bez obzira što njega nema. Ipak je ušla, a stara ju je Anisja provela po kući, usput govoreći što je Onjegin gdje radio. Tatjana je sve gledala s nježnošću, pa se tako i zadržala dugo u kući i bilo je vrijeme da ode.
Sutradan je Tatjana opet došla u kuću. Sjela je u knjižnicu zaplakala. Privukle su ju knjige koje je našla tamo. Iako je Onjeginu knjiga davno omrznula, ipak je sačuvao neke romane, kao što je ''Don Juan''. Primijetila je kako je na marginama u knjizi Onjegin zapisivao svoje doživljaje djela. Opet je dugo ostala. Susjedi su stalno pričali zar joj nije vrijeme da se uda, no ona je odbila sve prosce. Stoga je njezina majka odlučila odvesti ju u Moskvu da ju tamo ožene. Tatjana je otišla u dugu šetnju, da se oprosti od svega budući da odlazi u grad gdje nema ni livada ni šuma ni ičega drugog što je ona voljela.
Nakon sedam su dana putovanja napokon stigli u Moskvu. Pripovjedač opisuje Moskvu, govori kako je se uvijek rado sjeti. 
Larinovi su išli u Moskvu k staroj teti koja već tri godine boluje od sušice. Njih se tri (Tatjana, majka i teta) izgrle budući da se nisu jako dugo vidjele, a teta predloži neka se prvo svi odmore pa će onda nastaviti s razgovorom. Tatjanini se teta svidjela, no ne sviđa joj se novi stan, novi krevet. Svaki je dan Tatjana išla u goste rodbini, da ju svi vide nakon toliko vremena. Mlade ju rođakinje prvo odmjeravale, no kasnije su se htjele s njom družiti, no ipak ne priča toliko koliko one pričaju. Ne želi im odati tajnu u koga je zaljubljena. 
Svi su silom htjeli naći Tatjani nekoga da ju oženi, a naposljetku su tete uvidjele da se neki general zanima za Tatjanu, pa joj rekoše neka pogleda u njega, no po njezinu se odgovoru (''Tko to? taj debeli general?'') već vidi da joj se ne sviđa.
No tu ćemo sada pozdraviti Tatjanu, kaže pripovjedač, i napokon pričati o onome o čemu je htio.

Osmo poglavlje
Pripovjedač govori o tome kako je u studentskim danima upoznao djevojku koja mu je bila muza za pisanje pjesama. Svi su joj se divili, a i sada on ljubomorno strepi nad njom među svim tim aristokratima. U svoj toj gužvi pripovjedač primijeti Onjegina.
On sada ima 26 godina, ne radi, nije oženjen. Bio je nespokojan pa se morao stalno seliti, proganjala ga je slika mrtvog Lenskog, no i putovanja su mu uskoro dosadila kao i sve drugo, a na povratku je ravno s broda došao na ples. Onjegin ugleda jednu damu, bijaše mu poznata, odmah je pomislio da je Tatjana. Upita tada kneza tko je ona, a on mu odgovori da mu je to žena, Tatjana Larinova. Onjegin se začudi, upita koliko su dugo u braku jer je on bio Tatjanin susjed, a knez mu odgovori da se stvarno dugo (Onjegin) skrivao od svijeta, te da je s Tatjanom već dvije godine.
Knez povede Onjegina da ga upozna s Tatjanom. Tatjana se uznemirila kad je Onjegin prišao, no nije to pokazivala. Onjegin ju ne prepoznaje, kaže sam sebi da to nije ona Tatjana koju je on poznavao, koja mu je iskazala ljubav, a koja je sada tako ravnodušna prema njemu. On ode kući, a uskoro mu stiže poziv na večeru kod kneza, što Onjegin odmah prihvati samo da vidi Tatjanu. 
Kad je došao k njima, prvo su on i kneginja Tatjana bili sami. On je bio vrlo uznemiren, a ona je bila spokojna. Ubrzo je došao knez i prekinuo tu neugodnu situaciju. Knez i Onjegin sada su se prisjećali starih vremena, smijali se, a ubrzo su došli i ostali gosti i počeli svoje razgovore. No Onjegin je sada razmišljao samo o Tatjani, o ovoj novoj Tatjani. Bio je zaljubljen kao dijete, a ona njega sada nije ni primjećivala. Onjegin se i razbolio, no nije htio ići u toplice kako su mu liječnici preporučili. Odlučio je sada on njoj poslati pismo.
Pismo Onjegina Tatjani: Govori joj kako zna da će se ona pitati zašto joj uopće piše pismo, kad ih je prvo rastavilo to što on nije prihvatio njezinu ljubav koju mu je izjavila, a zatim je tu i smrt Lenskog, nakon čega je on otišao daleko od nje. No on sada pati za njom, za svakim njezinim znakom pažnje koji mu uputi. I ne može se više boriti protiv sebe, odlučuje se njoj predati pa kako bude.
Nije mu odgovorila. Napisao je on još dva pisma, išao kod njih na primanja, no nju nije bilo briga za njega. Bio je utučen zbog toga. Opet je počeo čitati knjige, no dok čita, misli mu plove daleko. Prisjeća se mnogih stvari iz prošlosti, sjetio se njezinog prozora i nje kako sjedi tamo. Umalo nije sišao s uma ili postao pjesnikom. No nije.
Ubrzo je došlo proljeće, a on pojurio k Tatjani. ''Pogodili ste: tuda, tuda, / što brže svojoj bi Tatjani / moj nepreobraćeni čudak. / Ide, a sliči na mrtvaca. Uđe u hodnik, nigdje nikoga. Otvori vrata salona, a pred njim Tatjana plačući čita nekakvo pismo.''O tko joj ne bi nijemu patnju / u ovom trenu pročitao! / Tko ne bi Tanju bivšu, jadnu / u kneginji sad prepoznao!''On joj pade do nogu. Dugo su tako šutjeli, no Tatjana razbija tišinu rekavši da mu mora objasniti kako se osjeća. Pita sjeća li se kada je on njoj držao ''propovijed'' u vrtu kada ih je spojila sudbina i kaže kako je sada na njoj red da mu kaže sve što misli. 
Govori mu kako ju je tada odbio, iako ga razumije. No zanima ju zašto ju onda sada tako proganja. Kaže kako bi dala sve za onaj mirni kut gdje ga je prvi put ugledala. Govori kako se nije htjela udati ni za koga, no suze su ju njezine majke promijenile pa se udala, te da ju on sada mora ostaviti. Kaže mu: ''Ja ljubim vas (a što da glumim?), / al drugome ja pripadam, / vjerna ću bit dok za se znam.'' I ona ode nakon toga.
Onjegin ostane kao gromom ošinut. Začuje topot konja, vraća se Tatjanin suprug.
Pripovjedač time završava svoj roman. Kaže kako je prošlo mnogo vremena otkad su mu se Onjegin i Tatjana prvi puta javili u snu, no tada još nisu bili vješto ocrtani. No uz pomoć slušača razbistrio se lik Onjegina.
I na kraju kaže: '' Blažen je, tko, dok još je rana / gozba života, napusti je / i pehar vina ne dopije / i ne dočita mu romana, / vješt rastajanju trenutnom, / ko ja s mojim Onjeginom.''

O DJELU:
Puškin je na ‘’Onjeginu’’ radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa ‘’Don Juan’’, an epic satire, pa prema tome kao romantična književna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka.