Ovaj roman može se ubrojiti među romane-kronike iako se ne može reći da prati samo one bitnije povijesne događaje Višegrada. Vrijeme koje se opisuje u romanu je ono obuhvaćeno od 16. stoljeća pa sve do Prvog svjetskog rata. To je doba poznato po austrijskoj okupaciji i turskoj vladavini.
Ipak, u romanu je opsežnije opisivan i obuhvaćen dio kada se dogodila austrijska okupacija iako je on kraći od turske okupacije. Naime, onaj dio za 400-godišnje vladavine Turaka dobio je puno manje prostora. Razlog tomu može biti jedna vrsta sukoba zapadnog i orijentalnog života te propašću kasabe pred naletom austrijske vojske.
U romanu se može vidjeti kako je svako poglavlje obrađeno kao jedna cjelina te ono ima svoje glavne likove i radnju, ali ipak, sva su poglavlja povezana mostom kao početak, zaplet i rasplet radnje.
Najbitniji u cijelom romanu, trajan i važniji od svih radnja i likova je most. On je glavni lik cijelog romana. Sve povezano s njime je bajkovito, bijeli kamen od kojeg je izrađen, pravo remek djelo na Drini. On odudara od prirode koja ga okružuje, a nastao je od jednog davno otišlog dječaka koji je smatrao da nešto duguje svome kraju.
Roman počinje opisom mosta i mjesta u kojem se nalazi. On gleda na rijeku i dolinu, a na jednom pitomom djelu nalazi se središte života – kasaba. Okružuje je divlja priroda, a preko nje se nadvio veliki bijeli luk mosta.
Državnik i veliki vojskovođa Mehmed-paša Sokolović ima u zadužbini ovaj most. On je bogat, carski zet, no nekada davno u košari je odnesen u Tursku da bi postao odani janjičar.
Pred samu smrt Mehmed-paše trebao je biti izgrađen most, most koji će spajati ljude s tlom od kojeg potječu. No, na veliku nesreću mnogih, gradnju mosta nadzire Abid-aga. On nije štedio nikoga niti je birao način kako bi došao do svojih ciljeva.
Isto kao što je Abid-agina surovost postala legenda, tako je uz nju srasla i legenda o ljudima koji su most okruživali. Most je bilo mjesto radnje mnogih, tamo su donesene velike životne odluke, ljudi su na mostu tražili vrhunac svog života ili su dolazili do samoga dna.
Most je u to vrijeme bio glavni i presudni za sve koji su živjeli u kasabi. Sve dobro i loše što se događalo, moglo se vidjeti i osjetiti na mostu. Ovdje se može vidjeti sve, od pobune Radisava, seljaka koji je na kraju umro mučeničkom smrću, zatim velika poplava koja je još jednom dokazala nadmoć prirode i veliko zbližavanje ljudi, pomičući sve granice među njima. Most je bio i svjedokom raznih ljudskih sudbina, a sve to može značiti samo jedno – most je povezan s ljudima.
Vrijeme teče, ljudi se mijenjaju, jedni padaju u zaborav, drugi dolaze… Kasaba živi. Neke se sudbine izdignu od drugih i budu primijećene, ponovo na mostu. Sve te priče ostaju nekim drugim naraštajima koji će nešto naučiti iz njih.
Tako je poznata i sudbina Fate Avdagine koja se protiv svoje volje trebala udati, no da bi sačuvala sebe, svoje ja i svoju slobodu, ona je skočila s mosta u smrt. Ova priča ostala je kao dokaz da je čovjek taj koji može krojiti sam svoju slobodu i sudbinu te ih rušiti samo svojim odlukama.
Na mostu i sasvim običan svakodnevni život može izgledati čarobno i poput čarolije. Pa tako i Ćorkan, skitnica, prosjak i pijanac dobiva drukčiji, bolji izgled. Njegov život na rubu smrti ponovo ga dovodi do surovog tla, ali ovdje ostaje dokaz da je čovjek bez mašte ništa i da bez nje teško može opstati u životu.
Bilo je vremena kada je most bio svjedokom velikih turskih borba i stradanja, a bilo je dana kada je život tekao lagodno, bez ikakvih prijetnji ili dokaza o dobu koje je bilo prijetnja za sve.
Nakon toga dolazi vrijeme ustanka i velikog oslobođenja od Turaka. Sve to ponovo je utjecalo na život ovoga mjesta jer je donijelo neke nove običaje i ljude. Stranci hladno koračaju mostom i pred sobom ruše sve ono što je do sada postojalo. S time kao da sve pada u zaborav i donosi neko novo vrijeme i ljude koji će ispričati nove priče ovog područja. U to vrijeme stradao je i Šemsi-beg, njegova sjećanja ostala su u nekim prošlim vremenima.
U novoj kasabi, žena koja je ostala primjetna je Lotika. Njezin život će dosegnuti vrhunac u kasabi da bi na kraju nestala u svoj tišini mosta. Zadnji čuvar mosta je bio Ali-hodža. On će biti svjedok eksplozije mosta koja ga je podijelila na dva djela. Zadnja njegova misao bila je o tome kako je čovjek sposoban napraviti ono što zamisli i sve to da ima trajnu građevinu koju podiže iz ljubavi prema Bogu i prema Zemlji, da bi ona bila ljepša i da bi čovjek živio bolje.
Iako ovaj roman ima povijesnu pozadinu i prati povijest sa svim događanjima u Višegradu, on nije klasična kronika. Ova opisana povijest govori o životu čovjeka i o njegovoj sudbini.
Bilješka o autoru
Ivo Andrić (1892.-1975.) rodio se pored Travnika u Bosni, a s obitelji se često selio. Tako je živio i u Višegradu i u Sarajevu. U Sarajevu je i završio gimnaziju.
Bio je veliki pjesnik, novelist, romanopisac i esejist. Njegova prva pjesma bila je objavljena u časopisu imenom “Bosanska vila”. U Zagrebu je započeo studij povijesti, filozofije i slavistike, a nastavio ga je prvo u Beču pa u Krakovu. Studij je završio 1924. godine u Grazu, a njegova tema rada bila je kako živjeti pod turskom vlašću.
Pošto je bio naklonjen pokretu Mlada Bosna, početkom Prvog svjetskog rata je bio čak i pritvoren. Poslije 1917. godine odlazi u Zagreb gdje se počinje baviti književnošću.
Sudjeluje u mnogim časopisima i novinama kao što su: “Vihor” i Hrvatska njiva”. Prvo zbirke lirske proze objavio je također u Zagrebu i to su bili naslovi “Ex Ponto” i “Nemiri”.
1919. godine počinje raditi u diplomaciji i to u veleposlanstvima Kraljevine Jugoslavije. Bio je smješten u Rimu, Parizu, Madridu, Bukureštu, Grazu, Bruxellesu, Ženevi i Berlinu.
Nakon rada u diplomaciji, utočište je pronašao u svom novom domu u Srbiji.
1961. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost za djela “Na Drini ćuprija” i “Travnička kronika”.
Njegova najpoznatija djela su: “Nemiri”, “Lica”, “Ljubav u kasabi”, “Pod Grabićem”, “Izabrane pripovetke”.
Nema komentara :
Objavi komentar