U prvom trenu ovaj roman se čini poput viteškom ili pikarskog romana u kojem se nižu zgode iz života glavnog lika poput njegove biografije. No, ipak, u Rabelaisovom romanu priča nije u prvom planu. U prvom planu su prvotno razne poslovice, stihovi, Biblija, parodija, razni politički događaji i tome slično. Iz toga razloga mogli bismo primijetiti da se radnja ustvari događa između samih priča koje je autor unio u tekst, a one su u prvom planu.
Autor je u roman često ubacio razne komične scene i to kroz dosjetke i jezične igre. Tako u 9. poglavlju romana možemo uočiti kako autor opisuje da je riječ “lukobran” znači da je luk obran, a “jednakost” označava jednu kost.
U djelu autor često bira parodiju, izražavajući se na latinskom jeziku koji je pomalo izmijenjen. To možemo posebice primijetiti u poglavlju kada Gargantua pregovara s Janotusom de Bergmardom o otetim zvonima.
Također možemo primijetiti da autor bira slobodan način izražavanja, upotrebljavajući ulični govor s mnogo psovki i vulgarnih izraza.
Pošto su junaci romana divovi tako kod autora sve što je velikih dimenzija izaziva podsmijeh. Isto tako, često se mogu vidjeti mnogobrojna, pomalo čak i zamorna, nabrajanja. Tako postoji čitav popis igara koje su postojale u vrijeme kada je autor pisao roman. Njihov popis proteže se čak na šest stranica, a nalazi se u 22. poglavlju. U 5. poglavlju možemo uočiti isto takvo redanje poslovica. Takav izričaj redanjem, kao da netko viče na ulici ili na trgu, nije neobičan za književnost onoga vremena, a svrstava se u parodiju.
Uz sve, to u “Gargantui” možemo uočiti i velik broj poglavlja, čak 58, od kojih su neka izrazito kratka. U romanu koristi i velike brojeve, često neprikladne i besmislene.
Podrijetlo djela mogli bismo vezati uz viteške romane arturijanskoga kruga i uz folklor. Glavni lik Gargantua navodno je lik iz folklora.
Autor nas već u samom početku romana, u predgovoru, obavještava da radnje romana neće biti napeta niti će imati zaplet, rasplet i kraj. On u romanu niže zgode i događaje, a tako i završava roman.
Kratak sadržaj
Roman “Gargantua” započinje opisom života glavnog lika Gargantue. Sve od njegovog rođenja, najranijih dana djetinjstva, opisom i detaljima njegove obitelji te koje je značenje njegova imena.
Nadalje, slijede poglavlja koja opisuju njegov život, kako je odrastao i gdje i kako se školovao. Za njegov odgoj je zaslužan učitelj Ponokrat.
Nakon negog vremena, Gargantua odluči otići u Pariz. Na putu su ga pratili njegov učitelj Ponokrat, Filotomije, paž Eudemon te konjušar Gimnast.
Tamo je Gargantua ukrao Bogorodičina zvona te slijedi priča o tome kako su se vršili pregovori za njihov povratak. Naposljetku, Gargantua odluči vratiti zvona te vrijeme dalje provodi kao zgubidan, ne radeći ništa. Dane je provodio konstantnim igranje različitih igara, uživao je u jelu i piću, dok je za vrijeme obroka učio. Kada je dan bio kišovit, on bi ga provodio prelijevajući vodu iz jedne čaše u drugu i tako u krug.
Nakon nekog vremena došlo je do sukoba i spora između naroda Gargantuovog kraja i pogačara iz Lernea. Sukob se zakomplicirao pa je izbio veliki rat. Pogačari pod glavnim zapovjedništvom kralja Napržice (Picrocholea) krenu u pohod na Gargantuin kraj.
Veležder (Grandgousier), Gargantuin otac, odluči sinu poslati pismo u Pariz kako bi mu pomogao u rješavanju sukoba i obrani kraljevstva. U isto vrijeme, on se trudi kako bi što lakše i bezbolnije, bez daljnjeg ratovanja okončao sukobe tako što pregovara s neprijateljima. No, Napržica ima velike planove. Sa svojom vojskom planira osvojiti cijelu mediteransku obalu.
Gargantua odluči napustiti Pariz i otići u svoj rodni kraj kako bi pomogao ocu. Putem, kako nailazi na neprijatelje, tako ih i oslobađa. Sreće redovnika Ivana od Nadjeva (Jean des Entommeures). Redovnik je jedini uspio spasiti svoju opatiju i vinograde od neprijateljske vojske, a tada im se i on pridruži u borbi.
Kada je Gargantua konačno stigao kući, njegova majka je od uzbuđenja i ushićenja preminula. Veležder (Grandgousier) odluči sinu pripremiti svečanost u čast dolaska.
Nakon gozbe, Gargantua odlazi u borbu kako bi oslobodio krajeve i porazio Napržicu. I to mu naposljetku i uspijeva. Kada je porazio neprijatelja i redovnik Ivan biva oslobođen iz zarobljeništva u koje je bio upao.
Na kraju, Gargantua odluči nagraditi svoju vojsku jer je bila uspješna u borbama, a isto tako daje da se redovniku Ivanu izgradi Telemska opatija u kojoj će on biti opat i tako ga se nagradi za sve dobro što je učinio za svoju zemlju. Naveo je da će u Telemskoj opatiji vrijediti samo jedno pravilo, a to je: “Čini što htjedneš”.
Tipično za njegov roman je preuveličavanje i pretjerivanje. Obično u hrani i piću, ali i aludirajući na donje dijelove tijela. Tako se spominje da je Gargantulovoj majci za vrijeme poroda ispao čmar jer je pojela previše tripica. Tripice se često javljaju u opisima i one su simbolične. Označavaju kraj jednog starog razdoblja i početak novog.
Tjelesne izlučevine i izmet često se spominju u romanu. Tako u 17. poglavlju možemo pročitati kako glavni lik Gargantua svojim mokrenjem potopi 260 418 ljudi ili u 39 poglavlju mokraća njegove kobile potopi neprijateljsku vojsku.
Rabelais se u romanu vodi i “Grotesknim realizmom”, odnosno on veliča karneval i praznike, bez norma i restrikcija. On izvrće hijerarhiju i daje prednost parodiji koja je tipična za karneval.
Ovaj roman današnjim je čitateljima u velikoj mjeri nerazumljiv. Razlog tomu može biti što je Rabelais drukčije tumačio tadašnje povijesne događaje. Oni događaji, često vulgarni i današnjem čitatelju negativni i neprihvaćeni, u njegovom romanu opisani su kao nešto sasvim pozitivno.
Bilješka o autoru
François Rabelais rođen je 1483. ili 1484. godine. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik i pravnik koji je obavljao državne dužnosti. Negdje oko 1500. godine, Rebelais je krenuo na studij, studirao je kanonsko i civilno pravo.
1510. godine odlučio je stupiti u franjevački samostan pored Angresa imena “La Baumette”. Deset godina nakon toga postao je redovnik u samostanu “Fontenay-le-Comte.
Sredinom dvadesetih godina 16. stoljeća imao je problema s upravom samostana i crkvenim vlastima pa je prešao u Maillezaisu, benediktinski samostan u kojem je jedno vrijeme radio kao tajnik biskupa Geoffroya d’Estissaca.
Ipak, krajem desetljeća je odlučio napustiti i posljednji samostane te se odlučio za studij medicine. 1532. godine objavio je roman “Pantagruel” pod pseudonimom, a on je već nakon godine dana zabranjen zbog opscenosti.
Postao je otac dvoje djece i odlučio se posvetiti liječničkom zanimanju. Radio je prvotno u južnoj Francuskoj, a nakon toga je otišao u Lyon gdje se i dalje odlučio posvetiti liječničkoj praksi. Malo nakon toga preselio se u Rim gdje je radio kao tajnik kardinala Du Bellaya. Kasnije će se s njim preseliti i u Ferraru.
Kada je bio u Ferrari pojavio se i drugi roman imena “Gargantua” za koji se ne zna je li izašao 1534. ili 1535. godine. Nakon toga, ponovo je otišao u Rim prateći biskupa Geoffroya d’Estissaca, koji je bio njegova prijatelj i zaštitnik. Tražio je dopuštenje pape kako bi ponovo mogao stupiti u benediktince.
1537. godine priveo je studij medicine kraju te je postao liječnik na sveučilištu grada Montpelliera. Nakon toga dobio je još jedno dijete i time će uslijediti razdoblje od 11 godina kada neće ništa objaviti.
Nakon što su umrli njegovi patroni i zaštitnici, njegova djela su ponovo zabranjena i to sada u službi Sorbonnea.
Ipak, objavio je i djelo “Treću knjigu” koja je bila nastavak prethodne dvije, a sada pod zaštitom sestre francuskog kralja Margarete Navarske i pod svojim vlastitim imenom. No, i ova knjiga će također biti zabranjena.
Rabelais se nakon toga odlučio priključiti njemačkim protestantima i otići u Metz.
1548. godine vratio se u Rim kod kardinala Du Bellaya, dok je u to vrijeme u Lyonu izdan dio njegovog djela “Četvrta knjiga”. Četiri godine kasnije kralj će dozvoliti integralno izdanje tog djela, još za vrijeme njegovog života.
Umro je u Parizu, 1933. godine.
Nakon njegove smrti još su objavljeni: nastavak “Četvrte knjige” te “Peta i posljednja knjiga”.
Nema komentara :
Objavi komentar