Ukupno prikaza stranice

DERVIŠ I SMRT - Meša Selimović

O PISCU:
Meša Selimović rođen je 1910. godine u Tuzli. 

Radio je kao profesor na gimnaziji u Tuzli. Pridružio se partizanima 1943. godine.
 Poslije Drugog je svjetskog rata obavljao mnoge poslove: 
bio je profesor na Sarajevskom sveučilištu, direktor drame u 
Narodnom pozorištu u Sarajevu i glavni urednik izdavačkog poduzeća ''Svjetlost''.
Sva su Selimovićeva djela nastala na tlu Bosne i Hercegovine. 
Njegov pravi književni opus čine njegova veća prozna djela 
nastala od sredine pedesetih do osamdesetih godina: kraći roman 
ili duža pripovijetka ''Magla i mjesečina'', romani ''Tišine'', ''Derviš i smrt'', 
''Tvrđava'', ''Ostrvo'' i nedovršeni roman ''Krug'' koji je objavljen poslije autorove smrti.

KNJIŽEVNI ROD I VRSTA DJELA: epika; povijesni roman

VRIJEME RADNJE: za vrijeme Otomanske vladavine
MJESTO RADNJE: Bosna

KRATAK SADRŽAJ:
Ovo je priča o pokušajima derviša Ahmeda Nurudina, šejha mevlevijskog reda, za vrijeme Otomanske vladavine u Bosni, da spasi brata koji je nepravedno zatvoren. Šejh odlazi kadinici, kadiji, muselimu i muftiji, ali svaki se put suočava ili sa potpunom ravnodušnošću prema sudbini svog brata ili sa prijetnjom da će nastradati nastavi li sa istragom. Na kraju saznaje da mu je brat pogubljen. Vjera u otomanski sustav vlasti, koja je u Ahmedu postupno slabila tijekom susreta s lokalnim glavešinama, potpuno je razorena i on priprema pobunu. Kadiju ubijaju, muselim bježi, a Ahmed postaje novi kadija. No, pod utjecajem ukorijenjenih pravila i postupaka onih koji su na vlasti (koristeći se špijunima i doušnicima), i on polako postaje isti kao i njegov prethodnik. Neprilagodljivi i dogmatični derviš nije u stanju zadržati vlast i na kraju romana čeka da ga odvedu u zatvor gdje će biti zadavljen kao i njegov brat.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
AHMED NURUDIN, derviš:
''Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje.''
''Šejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najčistijeg, a tekija u kojoj živim nalazi se na izlasku iz kasabe, među crnim i surim gudurama što zaklanjaju širinu neba...''
''Dvadeset godina sam derviš, a malim djetetom sam pošao u školu, i ne znam ništa izvan onoga što su htjeli da me nauče. Učili su me da slušam, da trpim, da živim za vjeru. Boljih od mene je bilo, vjernijih nema mnogo.''
''Imao sam porodicu, živjela je svojim životom, moja po krvi i dalekom sjećanju, po djetinjstvu koje cijelog života zatrpavam, varajući se da je mrtva, moja je tako treba da bude, volio sam tu ljubav bez dodira i koristi, iako je zato bila i hladna.''


HASAN:
''Na konju ispred dželepa jahao je Hasan, u crvenoj kabanici, upravan, vedar, jedini on miran i nasmijan u toj gužvi...''
''Sjedio je sa hafiz-Muhamedom, u čardaku, iznad rijeke, u plavom mintanu, podšišane mekane brade, jagom namirisan, svjež, nasmiješen...''


ISHAK, bjegunac:
''Njegov glas se čuje drukčije nego ostali, dublji je i muškiji, njegova molitva nije molba već zahtjev, oči su mu oštre, pokreti gipki, ime mu je Ishak, zovem ga tako jer je tu i jer mu ne znam ime, a treba da znam.''
''A njegov glas je miran, čak nije ni srdit, činilo mi se da zvuči gotovo veselo, podsmješljivo izazovno, da ne odgovara ni nabusito ni ponizno već ravnodušno, kao da je iznad svega što se dešava, kao da zna nešto što ga čini sigurnim.''


MULA-JUSUF:
''Onda je sišao Mula-Jusuf. Klepet njegovih nanula je spor, suviše odmjeren za njegovo bujno zdravlje, on svome držanju poklanja više pažnje nego ijedan od nas, jer ima više da krije. Nisam vjerovao toj smirenosti, ličila je na laž, na neprirodnost, sa njegovim rumenim licem i njegovih svježih dvadeset pet godina.''

O DJELU:
To je povijesni roman sa suvremenom tematikom. U njemu se pojavljuje problem sukoba pojedinca s vremenom u kojem živi.

Ljubav je valjda jedina stvar na svijetu koju ne treba objašnjavati ni tražiti joj razlog.

Živi ništa ne znaju. Poučite me, mrtvi, kako se može umrijeti bez straha, ili bez užasa.

Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.

Kad bi Bog kažnjavao za svako učinjeno zlo, ne bi na zemlji ostalo nijedno živo biće.

Svako osjeća strah pred onim što ga čeka...

Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje...

Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje životne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.

Pravda je pravo da učinimo ono što mislimo da treba.

A samo Bog zna svačiju krivicu, ljudi ne znaju.

... jer je najpreči onaj kome je najteže.

Uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno.

Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad.

Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu.

Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.