Ukupno prikaza stranice

Starac i more - Ernest Hemingway

Bilješke o piscu:
Ernest Hamingway rođen je 1899. godine u Oak Parku, 
nedaleko od Chicaga, u saveznoj državi Illinois. Umjesto na sveučilište on se pokušava unovačiti u američku vojsku, no to mu ne uspijeva zbog slabog vida.  Hemingway ipak odlazi kao novinarski dopisnik na bojište u Italiju gdje sa nepunih 19 godina biva ranjen. Nakon oporavka u Milanu nagrađen je talijanskim odlikovanjem za hrabrost. Po završetku prvog svjetskog rata Hemingway se vraća u Ameriku, ali nedugo zatim odlazi u Francusku.Tamo je 1925. god. izdao svoje prvo književno djelo- zbirku pripovijedaka pod nazivom “U naše doba.” Iduće godine Hemingway objavljuje i svoj

prvi roman “I sunce se ponovo rađa” koje mu donosi priličan uspjeh i slavu. Poznatjia djela su: ”Muškaraci bez žena”, “Zbogom oružje”, “Imati i nemati”, “Kome zvono zvoni”, “Preko rijeke pa u drveće”, “Starac i more”. 1961. godine u svom domu izvršava samoubojstvo. 


Tema: Tema ove knjige je životna borba i to je pokazano kroz starčev primjer.

Kratki sadržaj:

Uvod

Upoznajemo se sa starcem i dječakom. Knjiga nam je ukratko ispričala kako je starac već osamdeset i četiri dana na moru i uvijek se vraćao bez ulova. Starac je dječaka učio pecati, zajedno su se družili i skoro da su zajedno i živjeli. Starac se sprema na isplovljavanje daleko na pučinu nadajući se da će nešto uloviti.

Zaplet

Starac isplovljava, a dječak ga pozdravlja i želi mu sreću. On nije bio jedini koji je išao u lov već je tu bilo i drugih brodica i čamaca, no on je odlučio da ide dalje od svih drugih s nadom da će nešto uloviti. Kad je došao na dovoljnu udaljenost od kopna bacio je udice na kojima su bili zavezani prutići po kojima bi starac znao dali je riba zagrizla.

Vrhunac

Jedna velika riba je zagrizla i starac je to osjetio na konopcu. Zaključio je da je riba velika i da će se s njom dugo boriti. Riba je vukla brod više dana i starac ju je napokon izvadio. Bio je presretan i krenuo je prema kopnu.

Rasplet

Na povratku morski psi su starcu pojeli cijelu ribu koja je bila zavezana na boku broda. Starac je tužan došao kući i dječak ga je dočekao i pomogao mu da se odmori. Starac je dječaku ispričao priču.

Analiza likova:

Starac

Starac bijaše mršav i suh čovjek, s dubokim naborima na stražnjem dijelu vrata. Na obrazima je imao smeđe mrlje dobroćudnog kožnog tumora što ga uzrokuje odsjaj sunca u tropskom moru. Mrlje su mu pokrivale velik dio lica, a na rukama je imao duboko urezane ožiljke od izvlačenja konopca s teškim ribama. Ali nijedan ožiljak nije bio svjež. Svi su bili stari što dokazuje da već dugo nije ulovio niti jedne ribe. Na njemu je sve bilo staro osim njegovih očiju koje su bile boje mora, vesele i neporažene.

Dječak

Dugo je ribario sa starcem i on ga je naučio ribariti. Pošto starac nije već dugo imao nikakvog ulova roditelji su dječaka prebacili na drugi brod koji je bio puno uspješniji. Dječak je ipak najviše volio starca i htio s njim ići na pučinu. Pomagao mu je kad god je mogao.

Dojam o djelu:

Ovo je roman. Govori o starcu ribaru i dječaku kojeg je on poznavao. Dječak mu je punio pomagao što se tiče održavanja čamca i samog ribolova. Starac već osamdeset i četiri dana nije imao sreće i vraćao se bez ulova. Tada je dječak morao prijeći na drugi brod i nije više mogao starcu pomagati. Starac jednog dana sam odlazi na pučinu u nadi da će nešto uloviti. Na kraju je i ulovio doista veliku ribu nakon mukotrpne višednevne borbe s njom, ali na povratku su mu morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tužan vraća na kopno. Cijela poanta knjige je ustvari da se u životu dugo borimo da bi stekli nešto, a to s druge strane vrlo lako možemo izgubiti.



Vlak u snijegu - Mato Lovrak

Mjesto radnje: Vlak
Vrijeme radnje: Zima, 8. veljača.
Ideja: Kad se više ljudi složi tad se snaga sto puta množi. 


Kratki sadržaj:
Ljuban, Pero i Draga išli su u školu u Velikom Selu. Oni su bili iz Jabukovca. Jednog dana učitelj je predložio da u školi osnuju zadrugu. Za domaćina je izabran Ljuban. Na dogovoru su dobili pismo od liječnika iz grada da dođu pogledati higiensku izložbu. To izložba je 8. veljače. Učitelj je otkazao putovanje zbog slabog srca i tako je zadruga prvi put bila sama s svojim domaćinom Ljubanom. Snijeg je tako gusto padao da je vlak zapeo u snijegu. Djeca su morala rukama bacati snijeg. Tako su djeca radila u smjenama, a za sve brinuo domaćin Ljuban, kao i za za bolesnu Dragu. Kada su stigli u Veliko Selo kondukter je pohvalio svu djecu.

Analiza glavnih likova:

Ljuban – Pravedan, odgovoran, savjestan, vrijedan.

Draga – Dobra

Pero – Ljubomoran

Sporedni likovi: Ružica, Marica, kondukter, zadrugari, Ivan, Stanko, Rade, Milica, Jozo, Jela

Eugenie Grandet-Honorè de Balzac


Bilješka o piscu:
Honorè de Balzac je jedan od najvećih predstavnika realističkog romana u svjetskoj književnosti, rodio se 20. V. 1799. u Toursu, a umro 18. VII. 1850. u Parizu. Trebao je postati bilježnik ili odvjetnik, ali se za rana dao na književni rad. Napisao je stotinjak romana i pripovijedaka, ocrtao sve društvene slojeve svog doba i stvorio preko dvije tisuće lica. Njegova djela: “Les choauans”, “Etudes des moeurs”, “Le scenès dela vie privèe”, “Le curè de Tours”, “L’ illustre gaudissart”.

Eugenie Grandet


Kratki sadržaj:
U Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet, njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije. Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.
Jednog dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz Pariza poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.
Godine su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela.
Analiza likova:
Čiča Grandet:
Ovaj lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i čeka, a zatim zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i strast.
“Tjelesno Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja; njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne bez razloga, da je pun zlobe.”
“Svoje misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.”
Eugenie Grandet:
Kći starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna. Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa sitničarskim navikama svog oca.
“Eugenie je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru, njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.
Crta njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.
Nos joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline. Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo; ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie, visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave, koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije vidika, tako blago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši, otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”
“U svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život. Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju. Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao, ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom, postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše, da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe, zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov kovčežić, one dvije slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”
“Eugenie ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila oličeno osjećanje.”
“Eugenie bila je uzvišena, bila je žena.”
Charl Grandet:
Neočekivanim i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.
“Da bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu, obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog čovjeka.”
“Charl je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož, najljepše pariške korice…. Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.”
“Samo Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju, koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe pištolje, pouzdan hitac i Anetu.”
“Charl je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati uzvišenih osjećaja.
Gospođa Grandet:
“Gospođa Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena, koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije tražila za sebe.”
Velika Nanona:
Velika Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen. Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.
“Velika Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog gospodara.”
“Zanjući da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu, razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila njezina neporočna čednost. Ni bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice: ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala se, radila je zajedno s njim.”
O djelu:
Eugenie Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Grandet koji se svojom strašću za novcem može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne žene.
Neostvarena ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za zlatom.
“U izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”
Upravo u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”. Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se od novaca i preziranja”, a i Balzac je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti, samoživost i korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog, prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu, a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne mogu, neću, vidjet ćemo (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem: mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ; zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili su na njegova imanja”).
Njegova zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je “anđeo molitve pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.”
Eugenie Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo umjetnici. Ovdje ju je Balzac opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a takvo je i bilo njezino srce:
(“ Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie, koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni duševni pokreti.”).
Njezina ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu iz svoje ljubavi”. “Za njega, za njega”, govorila je u sebi, “podnijeti ću sve muke ovog svijeta”. Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je “proljeće ljubavi” počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke: ”Patiti i umrijeti!” (“To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od svoje tuge i umire od nje”). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kućici sa sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzac je kazao: “To je povijest jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine”. Velika Nanona jedina je bila uz nju. Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput njega.
Kroz ovaj roman Balzac je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo “čudovišta” čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzac poznavao i bio dio njihova života. Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove nesreće. Kod Grandeta to je novac (“Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra jedan te isti predmet.”, “Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.”, “U ovu prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrće, da miluje i prevrće svoje zlato.”), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema Charlu (“Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni, vi ste mi preči od svega. SVEGA je bio on”). Svi likovi su snažni i njihova energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje nevina žrtva koja je “spavala, jela, pila išla po volji svoga muža”. Okrutnost Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava “kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. “Evgenija i njena mati nisu ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan.”
Lik Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta preko Moliera i našeg Držića (“Za posljednje dvije godine naročito se pojačali njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona”). Na samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzacu moderni Bog njegovog vremena.
Ovaj roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano da se “jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama sitnog svijeta” i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane “poprište najuzbudljivijih drama i tragedija.” Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ( “U tim kućicama je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci”). Nosilac jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.
Balzac je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje stavove (“Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela, prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: “Što plaćaš?”, umjesto da mu kažu: “Što misliš?”. Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje.” (“Nevolja rađa jednakost”, “Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.”).
Balzac je postigao objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove sudbine postale legende “Ljudske komedije”. Motivom novca uspio je stvoriti monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.

Dnevnik Anne Frank-Anna Frank


FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
Dnevnik Ane Frank jedan je od napotresnijih svjedočanstava u progonima židova tijekom Drugog svjetskog rata.  Djevojčica Anna Frank dobila je dnevnik na svoj 13. rođendan i u njega su zapisana njena iskustva od 12. lipnja 1942. do 1. kolovoza 1944. Njen je dnevnik po objavljivanju 1947. poslužio kao baza za mnoge igrokaze i filmove.
Anna Frank bila je jedna vesela i brbljava djevojčica koja je 12. lipnja 1942. proslavila 13. rođendan. Kao poklon je dobila dnevnik koji je tek trebalo ispuniti i ovdje započinje priča koja je potresla svijet. Odlučila je da će zapisati svoje misli i osjećaje u ovaj dnevnik jer nije imala iskrenog prijatelja sa kojima bi ih mogla podijeliti.
Iako ima i tri godine stariju sestru i roditelje i rođake ipak se ponekad osjeća usamljeno i kao crna ovca jer ju nitko ne rauzumije i majka se prema njoj i sestri Margot ponaša poput prijateljice. Iako okružena ljudima nikako nije s nekim uspjevala ostvariti dublji kontakt. 1933. iz Frankfurta su se preselili u Nizozemsku gdje je otac dobio posao.
Svi rođaci koje su iza sebe ostavili u Njemačkoj osjetili su bijes antisemitizma. Nakon 1940. rat dolazi do obitelji Frank i svih ostalih židova koji su se našli na Hitlerovu putu. Donseno je mnoštvo zakona i proglasa kojima se ograničavalo njihovo kretanje i postali su građani drugog reda. Smjeli su kupovati namirnice samo u određenim trgovinama u određeno vrijeme, morali su biti kod kuće u 8, nisu smjeli posječivati javna mjesta poput kina ili kazališta i morali su na odjeću našiti izdajničku žutu zvijezdu.
9. srpnja 1942. bio je dan kada se Annina obitelj morala sakriti kako ih ne bi odveli u logore u koje su židovi bacani tokom Drugog svjetskog rata. Ljudi koji su radili sa njenim ovem  pomogli su im pronaći skrovište u zgradi u kojoj su radili i toga dana Anna je u dnevniku imenovala to mjesto koje će joj biti novi dom naziva Tajno skrovište.
Ove iste godine 13. kolovoza donio je iznenađenje. Priodružila im se obitelj van Daan, koja baš kao i obitelj Frank nije imala kuda i bilo joj je potrebno skrovište na neko vrijeme. Sa njima se doselio i njihov jedini sin Peter. Anna u početku nije imala baš pertjerano visoko mišljenje o njemu.
Dolazak nove obitelji na tren je izgledao kao dobra ideja. Svi su se dobro slagali, provodili vrijeme sklupa, jeli kao jedna velika sretna obitelj. No život mnogo ljudi u skučenom prostoru neminovno je vodio do stvaranja sukoba i napetosti. Tenzije su rasle sve više i više i uzrokovale razdražljivost kod ovih ljudi koji si nisu mogli priuštiti luksuz da se maknu na tren jedni od drugih. Napetost je sve veća između Anne i gospodina van Daana, Anne i mame, i gospođe Van Daan i mame.
Vremena je bilo mnogo a prostora malo. Ana i Peter nastavili su se dalje obrazovati i provodili svoje vrijeme u učenju engleskog i francuskog jezika. Gospodin Koophius koji je bio tatin suradnik poskrivećki im je donosio knjige iz knjižnice. Nije se ograničavao samo na one za djecu pa se tako i Peter sa ocem posvađao oko jedne neprimjerene knjige. Ana je voljela povijest i mitologiju i tata je s njom počeo izrađivati obiteljsko stablo što joj se jako svidjelo.
Dok su obitelj Frank i van Daan skrivene izvan ovog “tajnog skrovišta” na ulici se događaju strahote. Kamioni dolaze i masovno odvode, muškarce žene i djecu u logore. Ceste su opasne za židove a logori strašna mjesta iz kojih se mnogi nikada neće vratiti.
17. studeni donosi osmog stanara. To je gospodin Albert Dussel i on je zubar. Djelovao je kao drag postariji gospodin i odlučeno je da će on spavati u Anninoj sobi.  Nakon nekog vremena Anna je počela primječivati da on baš nije tako drag kako se čini, a njega je iritiorala ova djevojčica koje govori što misli. Svađa je buknula oko stola u sobi, koji je Anna htjela koristiti samo dva puta tjedno na nekoliko sati. Na poslijetklu je morala tražiti pomoć od tate koji je stao na njenu stranu.
Kako je prostor bio vrlo ograničen i ljudi mnogo morali su postaviti pravila, jer bi stvari inače brzo izmakle kontroli. Dakle vrijeme za spavanje je u 10, a ustajanje svakoga jutra u 7:30 osim blagdanom i nedjeljom kada se spava do 10: 30. Izmino je bitna tišina jer bi svaka glasna buka mogla rezultirati otkrivanjem obitelji stoga se mora govoriti tiho i po redu.
Radio se mogao slušati tek nakon 6 uvečer i slušalo se sve osim njemačkih stanica. Za večeru nije postojalo određeno vrijeme, već je sve ovisilo o vijestima. Kupanje je također bilo ograničeno i kupali su se samo nedjeljom ujutro. Život je bio težak i strogo određen pravilima.
Situacija se sve više zaoštrava, ljudi su nemirni i počinju neredi. Pljalčke i provale  postale su uobičajene i čak je bilo i nekoliko pokušaja provale u zgradu u kojo se nalazilo skrovište. Svi su bili prestravljeni. Dođe li policija u zgradu velike su šanse da bi mogli otkriti skrovište i sve ih poslati u logor.Anna je sa vremenom prestala toliko pričati za stolom jer je to bilo mnogo bolje za nju, ali svejedno je osjećala potrebu za pravim prijateljem i nekim tko će je poslušati. Tu osobu je neočekivano pronašla u Peteru. Kako su zajedno provodili sve više vremena ona je o njemu imala sve više mišljenje. U dnevnik je zapisala kakao se pobojala da mu ne dosađuje, ali dogodilo se suprotno. I Peter je nju zavolio i buknula je mladenačka ljubav. Ni jedan od njih nije bio u potpunosti siguran što osjeća, ali to više nije bilo samo prijateljstvo.
Annin dnevnik završava unosom od 1. kolovoza 1944. u kojem Šalje pismo Kitty. Govori o svojoj proturječnoj prirodi i o jednoj veseloj, brbljavoj, nestašnoj i vedroj djevojčici. Napominje kako postoji i ona dublja i bolja Anna koju rijetko tko poznaje i zato je svi smatraju u potpunosti nesnošljivijom, mnogo više no što ona to zaista jest.
4. kolovoz bio je koban dan na koji je policija uhapsila sve stanovnike Tajnog skloništa, uključujući i neke od tatinih kolega koji su im  pomagali i odvode ih u koncentracione logore. U jednome od njih naposlijetku Anna i umire od tifusa 1945.
Vrsta djela: dnevnik
Vrijeme radnje:  12. lipnja 1942. – 1. kolovoza 1944.
Mjesto radnje: Nizozemska
Likovi: Anna, Peter, Annini otac i majka, gospodin i gospoda van Daane, Albert Dussel
Bilješka o piscu
Anna Frank ( Annelies Marie Frank) rođena je 12. lipnja 1929. a umire od tifusa u koncentracijskom logoru Bergen- Belsen početkom 1945. Rođena je u Frankfurtu i večinu života je živjela u Amsterdamu ili blizu njega. Iako je imala njemačko državljanstvo izgubila ga je 1941. Njen dnevnik, po kojem je kasnije postala poznata zabilježio je iskustva mlade djevojke koja je bila prisiljena skrivati se tokom njemačke okupacije Nizozemske.
Obitelj Anne Frank preselila se iz Njemačke u Nizozemsku 1933. i zarobljeni su tamo tokom 1940., kada je započela njemačka okupacija. Progoni židova bili su sve okrutniji i žešći i obitelj je 1942. bila prisiljena sakriti se u skrivenim prostorijama unutar zgrade u kojoj je radio njen otac.
Annin otac jedini je preživio narednih nekoliko godina koje su obilježene otkrivanjem i slanjem u koncentracijaske logore. Pronašao je Annin dnevnik i 1947. on je po prvi puta objavljen, pet godina nakon toga preveden je na engleski i zatim na gotovo sve svjetske jezike, kako bi svi mogli iskusiti strahote rata kroz oči jedne djevojčice.